To je to što me zanima!

Kako je Kim Philby prevario MI6 i CIA-u i prebjegao Rusima

Kim Philby, Guy Burgess, Donald McClane i Anthony Blunt godinama su radili za Ruse, jer su još kao bogati studenti na Cambridgeu bili inficirani marksizmom
Vidi originalni članak

'Slučaj Philby' jedinstven je u svijetu špijunaže. Kim Philby, vrhunski britanski obavještajac, krajem 40-ih  postao  je posrednik između britanskih i američkih tajnih službi u SAD.  Imao je uvid u sve najtajnije dokumente SAD i Velike Britanije, među ostalim i spise o razvoju nuklearnog oružja. Bila je to kruna njegove obavještajne karijere.  Philby je, između ostalog, 'nadgledao' Ruse - da bi  jednog dana osvanuo u SSSR-u kao - sovjetski agent!

Povrh toga, nije bio sam.  Bio je tek prvi među jednakima - takozvanom 'Četvorkom iz Cambridgea', koju su engleski obavještajni analitičari procijenili najvećim propustom engleske špijunaže svih vremena, dok su je Sovjeti - logično  - ocijenili svojim najvećim uspjehom.  

U Rusiji je 1990. čak izdana i marka s likom Kima Philbyja, što sa špijunima, u najmanju ruku, nije običaj. Čuveni pisac krimića Graham Green  (1904.–1991.) za vrijeme Drugog svjetskog rata postao je obavještajac i radio u tajnoj službi upravo pod rukovodstvom Kima Philbyja. 

Engleski pisci krimića i inače su često i sami bili špijuni: čuveni Somerset Maugham (1874.-1965.) u Prvom svjetskom ratu radio je za MI6, dok je  1917. godine kao engleski špijun radio u Rusiji. Jedan od vodećih autora špijunskih romana John le Carre (pravo ime: David John Moor Cornwell, rođen 1931.) bio je, također,  profesionalni obavještajac britanske tajne službe MI6.

Takozvani 'Cambridge Spies' bili su uz Philbyja: Guy Burgess, Donald McClane i Anthony Blunt.  Godinama su radili za Ruse, jer su kao studenti na Cambridgeu bili inficirani marksizmom. Svi su bili bogati i pripadali otmjenijim slojevima britanskog društva. 

Četvorici navedenih špijuna (za koje se često navodi da su to bili iz uvjerenja, a ne zbog novca) obično se pridodaje još jedan, sličnih karakteristika, pa tako postoji i naziv 'Petorka iz Cambridgea' (Cambridge Five ), no njegov identitet i postojanje nikada nisu bezuvjetno potvrđeni.  

Upućeniji autori tvrde da je 'četvorci iz Cambridgea'  životni moto bila tvrdnja pisca Forstera 'da je gore izdati prijatelja nego domovinu'. Pretpostavlja se da je Anthony Blunt, kao najstariji, vrbovao ostale, mlađe studente. 

- Kao briljantni studenti, svi su, po završetku studija, ušli u elitne državne ustanove - sveučilište, BBC, ministarstvo vanjskih poslova i obavještajne službe ( MI5, MI6 ) -  stoji u jednom opisu četvorke iz Cambridgea. 

- Tijekom dugog niza godina, predavali su svojim sovjetskim nalogodavcima tajne svih vrsta. Na veliko. A kada je zaprijetila opasnost da se aktivnosti jednog od njih (McClane) otkriju, on je prebjegao u SSSR, 1951. godine. S njim je pošao i  Burgess. Burgessov neplanirani odlazak ozbiljno je uplašio Philbyja i Blunta, povećavajući mogućnost da i oni, koji su ostali u Velikoj Britaniji, budu otkriveni, što se nije dogodilo, jer je  Philby ostao još dvanaest godina, dok Blunt nikada nije ni pomišljao da prebjegne. Kada su Burgess i McClane stigli u SSSR, sovjetske vlasti, negirajući da bilo što znaju o njima, krile su ih pet godina, da bi ih onda (1956. godine ), svečano predstavile stranim novinarima, usred Moskve… - stoji u opisu.

Kim Philby nakon toga prolazio je pravi pakao. Bio je stalno pod nadzorom, postavljane su mu stupice, služba mu nije vjerovala. Ipak, izdržao je jako dugo i na koncu ipak prebjegao u Moskvu 1963. godine.

Tajanstveni dolazak svećenika Krunoslava Draganovića, 1967. godine u Jugoslaviju, mnogi su nazvali našim 'slučajem Philby'. Ivo Sečkar kaže, štoviše, da je Draganovićev nestanak u planetarnim razmjerima bio identičan, ako ne i veći, od 'slučaja Philby'. Draganović je, kako piše u dokumentima objavljenima u knjizi 'Ustaški James Bond' Udbi otkrio cijelu obavještajnu mrežu CIA-e u zapadnoj Europi, ali i suradnike drugih službi koje je znao. Sve u svemu, oko 40 imena… Philby je, pak, otkrivao tajne o naoružanju SAD.

Nakon njegova bijega, naročito su SAD bile pogođene. Šteta je bila neprocjenjiva, jer je mnoštvo američkih visokih vojnih tajni prenijeto Sovjetima. Washington je bio užasno ljut na nesmotrene Britance koji su najpovjerljivijim tajnama opskrbili svog najljućeg neprijatelja nakon pada Hitlera.

Ni ostali momci iz Cambridgea nisu se bavili manjim stvarima. Bili su to špijuni kakve viđamo u filmovima. Guy  Burgess bio je nalik na likove iz romana Oscara Wildea: produhovljen, otmjen, sklon porocima, cinik, homoseksualac, alkoholičar, mogao je 'odoljeti svemu osim iskušenja'. Briljantnog uma, duhovit pripovjedač, lako je sklapao poznanstva s važnim ljudima. Obožavao je Staljina pa su ga zvali i 'Staljinovim Englezom'. Međutim, u Moskvi se nije prilagodio; nije htio učiti ruski jezik i patio je za Engleskom, iako su ga Rusi opskrbljivali s pićem  i zgodnim mladićima. Umro je Moskvi, 1963. godine, od alkoholizma, u 52. godini života, a njegov prah prenijet je u Englesku.

Donald McClane je, također, bio šarmantan mladi čovjek. 

- Kao diplomata, postizao je izvanredne uspjehe, pa su mu predviđali blistavu budućnost, uključujući i dobivanje plemićke titule (i njegov otac je bio stekao plemićku titulu kao ministar u vladi). Bio je oženjen Amerikankom, imao je djecu (dva sina i kćerku, koji su i danas živi ), ali je, izgleda, povremeno imao prolazne veze i s drugim muškarcima. Često se opijao ; dok je u uredu ostajao raditi prekovremeno, bocu viskija bi ispraznio kao od šale, te je obično pijan dolazio kući. Međutim, on je umnogome zaslužan za prenošenje krucijalnih američkih tajni, dok je radio u britanskoj ambasadi u Washingtonu, posebno o razvoju nuklearnog oružja, o planovima osnivanja NATO i formiranju Marshallovog plana za neke europske zemlje. U tome je toliko bio uspješan da su mu se sovjetski agenti u SAD i vlasti u Moskvi divili. Godinu dana nakon njegovog bijega, supruga mu se tajno priključila i ostala s njim jedno vrijeme u Moskvi, da bi se kasnije (ipak) vratila, s djecom, u New York, tako da je on ostatak života proveo sam. Nositelj je nekoliko sovjetskih odlikovanja, a imao je i zvanje 'pukovnika KGB'. Umro je, u Moskvi, 1983. godine, u 69. godini - piše u jednoj biografiji.

Kim Philby bio je, pak, 'špijun nad špijunima'. Pored toga što je bio izuzetno inteligentan, posjedovao je nevjerojatan instinkt.  Mucao je, ali je unatoč toga bio strahovito uspješan.  Za razliku od ostalih momaka iz skupine nije volio muškarce, nego žene, pa se četiri puta ženio. Poslije 23 godine špijuniranja, prebjegao je u Moskvu, gdje je uživao nešto bolji status od Burgessa i McClane (dobio je i sovjetsko državljanstvo), mada je često bivao depresivan, uvidjevši da  se u SSSR-u loše živi. Tješio se time da su ideje dobre, ali da je loš način kako se provode u život, zašto su odgovorne vlasti.

Navodno je jednom pokušao počiniti samoubojstvo. Pri kraju života napisao je memoare (My Silent War), koji su tiskani u Velikoj Britaniji s predgovorom Grahama Greena. Kada je umro u Moskvi, 1988. godine, u 76. godini, nakon 25. godina provedenih u SSSR, Rusi su mu priredili državnu sahranu. Posthumno, proglašen je za sovjetskog heroja, vlasti su, kao posebno priznanje, izdale poštansku marku s njegovim likom, a postavljena je i počasna ploča, s njegovim likom, na zidu zgrade KGB. Mnogi danas vjeruju da je on bio najbolji špijun koga je SSSR ikada imao na Zapadu.

Anthony Blunt je četvrti iz grupe ovih 'ideološki motiviranih i dobro vođenih velikih špijuna', ali je njegova sudbina bila prilično drukčija od sudbina ostale trojice. Mada je studirao matematiku, opredijelio se za izučavanje umjetnosti, te je do kraja života bio povjesničar umjetnosti. U Cambridgeu je proveo jedanaest godina - došao je kao devetnaestogodišnji brucoš, a otišao kao tridesetogodišnji profesor. Napisao je više knjiga o umjetnosti i imao četiri titula počasnog doktora od strane renomiranih sveučilišta. Uoči Drugog svjetskog rata ušao je u Britansku obavještajnu službu MI5, u kojoj je ostao sve dok se rat nije završio. Dugo je radio kao kustos Kraljičine zbirke umjetnina, sve do odlaska u mirovinu.

I on je bio homoseksualac, ali diskretniji od Burgessa. A u odnosu na ostalu trojicu, bio je manje naklonjen alkoholu. Dobio je plemićku titulu. Kada su ga, nakon prebjega Burgessa i McClane sovjetski agenti nagovarali da i on prebjegne, pristojno je to odbio i do kraja života ostao u Londonu.

Međutim, nakon prebjega trojice njegovih  prijatelja u SSSR, pritisak tajnih službi na njega je bio veliki. On je negirao sve optužbe, a dokaza protiv njega nije bilo. Kada mu je 1964. godine ponuđen imunitet ukoliko 'kaže istinu', on je to prihvatio. I dalje je radio kao kustos Kraljičine zbirke umjetnina, mada je kraljičin privatni tajnik bio obaviješten. 

Otišao je u mirovinu 1978. godine. Tek je 1979. godine M. Thatcher objelodanila 'slučaj Blunt'. Tada mu je oduzeta plemićka titula, ali nije bio uhićen pošto je uživao imunitet. Izrazio je žaljenje zbog svojih aktivnosti u korist SSSR. Poživio je još četiri mučne godine u samoći (u javnosti je nazivan 'the spy with no shame', 'an arrogant evil poseur', 'a treacherous Communist poof '), da bi umro 1983. godine, u svojoj 76. godini, u Londonu. Prije toga je napisao memoare, koji su, na njegovo traženje, ostali pod ključem četvrt stoljeća, te su objavljeni tek 2009. godine, ali se iz njih, izgleda, nije mnogo više saznalo u odnosu na ono što se već znalo o njemu.

BBC ovu četvroku naziva Englezima većim od života ('larger - than - life Englishmen') dodajući da se o tim špijunima ne bi znalo puno da nije pao komunizam. O najboljim špijunima, uostalom, svijet ionako nikad ništa ne dozna…

Idi na 24sata

Komentari 25

  • blabla100 26.03.2014.

    Tko sjedi na 2 stolice u tom poslu obično naje...Ovaj je doživio lijepe godine.

  • salaso 25.03.2014.

    A je se usrećio ..špijunirat za Ruse...šta je dobio za nagradu..vikendicu na Krimu?

  • drugosmeće 25.03.2014.

    rusi špijune stavljaju na marke a naši izručuju drugim državama. Koliko vrijedimo '????

Komentiraj...
Vidi sve komentare