13. travnja 1967. američka sigurnosno-obavještajna agencija CIA sastavila je tajni dokument koji je potom proslijeđen čelnim ljudima Bijele kuće, Ministarstva vanjskih poslova, Ministarstva obrane, FBI-a i na još nekoliko najutjecajnijih adresa u Washingtonu. Naslov dokumenta bio je “Yugoslav Experiment”. Radilo se o političkoj, ekonomskoj i društvenoj analizi socijalističke Jugoslavije. Američki analitičari naveli su uspjehe i neuspjehe, probleme i izazove s kojima se suočavala ta zemlja, kako one uzrokovane unutrašnjopolitičkim, tako i one uzrokovane vanjskopolitičkim čimbenicima. U tom trenutku Jugoslavija je po mnogočemu bila specifična zemlja. Na vlasti je bila jedna, i ujedno jedina dozvoljena, politička stranka, glavnina privrede bila je u državnim rukama, a građanske i ljudske slobode bile su dobrim dijelom limitirane. Istovremeno, Jugoslavija nije pripadala “komunističkom svijetu” koji je bio pod kontrolom Moskve, u privredu su se polako, ali sigurno uvlačili ključni kapitalistički kriteriji poslovanja, a građani Jugoslavije su živjeli daleko slobodnije (i bolje) od građana ostalih europskih (i svjetskih) komunističkih zemalja. Posebna priča bila je specifična uloga Jugoslavije na međunarodnoj pozornici što zbog ekvidistance prema SAD-u i SSSR-u. tako i zbog čelne pozicije u Pokretu nesvrstanih, najbrojnijoj međunarodnoj organizaciji nakon UN-a. Da ta međunarodna pozicija nije bila uvjetovana bogatstvom prirodnih resursa ili geografskim položajem nego isključivo sposobnošću, lucidnošću i vizionarstvom ljudi koji su ju vodili da se naslutiti i iz jednog od zaključaka spomenute analize: “Država je, usprkos prijetnjama i zavodljivim ponudama suprotstavljenih moćnih blokova, zadržala svoju suverenost i postigla utjecaj u svijetu koji je nerazmjeran njezinoj moći i prosperitetu.”
SAD su cijenile Jugoslaviju i njezinog predsjednika Tita iako su odnosi između dvije zemlje na samom početku, neposredno nakon završetka Drugog svjetskog rata, bili sve samo ne prijateljski. Sve se to mijenja 1948. nakon sukoba Tita i Staljina kada Jugoslavija od “sovjetskog satelita broj 1” postaje “američki komunistički saveznik”. U sljedećim godinama uslijedit će velika financijska, ekonomska pa i vojna pomoć SAD-a toj odmetnutoj, ali i dalje komunističkoj zemlji. Američka administracija prilagođavat će postojeće antikomunističke zakone kako bi mogla surađivati s Jugoslavijom, a sam Tito biti će rado viđen gost u Bijeloj kući. Što je najvažnije, bez ikakvih pritisaka i uvjetovanja vlastima u Beogradu. Jugoslavija nije morala kupovati isključivo američku vojnu opremu, nije ni razmišljala o mogućnosti prisustva američke vojske na svom tlu, a i nastavila je oštro kritizirati američku vanjsku politiku, npr. u vezi rata u Vijetnamu. I ne samo to, iako van bloka zemalja predvođenih SSSR-om Jugoslavija nije prekinula sve veze s ostalim komunističkim zemljama. Upravo to uspješno balansiranje između dva potpuno različita i suprotstavljena pola naglašavaju i autori dokumenta “Yugoslav Experiment”: “Jednostavno rečeno, glavni vanjskopolitički ciljevi Tita bili su zadržati jugoslavensku neovisnost po svaku cijenu, biti model nesvrstane socijalističke zemlje u očima svijeta, ali i zadržati pristup ekonomskim prilikama na Istoku i Zapadu.”
Pozicija i ugled Jugoslavije, i njenog predsjednika, tijekom Hladnog rata teško su razumljivi i usporedivi s bilo kojim primjerom u današnjem svijetu. Imajući pritom u vidu i neke od najbogatijih i najmoćnijih europskih zemalja, a da ne spominjem Hrvatsku. Analiza koju sam ovom prilikom citirao, ali i konkretni postupci američkog establišmenta daju nam do znanja kako je jedna svjetska super sila 13. travnja 1967. gledala na jednu malu, ekonomski poprilično nerazvijenu i ideološki gotovo neprijateljsku zemlju. Unatoč svim razlikama bio je to aktivan odnos u kojem su obije strane imale pravo na svoje mišljenje, i u kojemu su se unatoč svim neslaganjima iskreno uvažavale.
Ostaje zapitati se što bi stajalo u analizi naslovljenoj “Croatian Experiment” koju bi američki analitičari sastavili 13. travnja 2024? Uvažavanje Hrvatske kao ravnopravnog partnera? Spremnost SAD-a na kompromise? Pohvale na račun hrvatskog državnog vodstva? Važnost Hrvatske na međunarodnoj političkoj pozornici?