Rodan Klepetan se ipak nije uputio na put prema jugu, vratio se i čitavo je današnje dopodne proveo sa svojom Malenom koja jedanaesti put ostaje u Brodskom Varošu jer joj je slomljeno krilo.
Nakon što je pojeo nekoliko riba, koje svakoga dana s tridesetak kilometara udaljenih ribnjaka donosi Stjepan Vokić još je neko vrijeme, valjda opraštajući se, stajao na dasci pokraj njihovog velikog gnijezda. Nekoliko puta glasno je zaklepetao kljunom, protegnuo krila, te se tijekom poslijepodneva vinuo u visine i otišao.
Nije ovo prvi put da rodan prije odlaska na jug još nekoliko puta navraća u gnijezdo varoške škole. To je činio i prošle godine, vraćao se i opraštao čak tri puta. Ove zime Malena neće biti sama. Sklonjena od studeni u školskoj garaži uz toplu peć koju svakodnevno loži brižni Stjepan, zimovat će još jedna roda - ljupki član prošlogodišnjeg potomstva. Izlegao se prekasno, te nije stigao stasati za dug i naporan let prema Africi. Njemu je također oštećeno krilo o čemu brinu veterinari, a da bi ojačali slomljene kosti morali su ugraditi longetu.
Krilo se sada već poprilično oporavilo i ovih dana trebali bi longetu skinuti, no to još uvijek nije dovoljno za siguran let, pa će mališan i ove zime ostati uz majku Malenu. Stjepanu sada ne preostaje ništa drugo nego da nastavi skrbiti i o njemu, jer kako kaže prirastao mu je srcu. Na žalost priča o rodama iz Brodskog Varoša koju mediji često objavljuju, a čitatelji novina i portala rado čitaju mogla bi uskoro završiti. Jedan od tih razloga su i Klepetanove godine i pitanje je hoće li se na proljeće opet sretno vratiti, a drugi je do krajnjih granica iscrpljena financijska situacija umirovljenog domara škole Stjepana Vokića, koji je nakon svih pustih obećanja, velikih priča, planova i "naslikavanja" brodskih političara, saborskih zastupnika, direktora i direktorica turističkih zajednica i mnogih drugih, jedini koji je čitavu svoju skromnu mirovinu nesebično stavio u službu spašavanja ovih prekrasnih ptica za koje je čuo gotovo cijeli svijet. Stjepan i njegove rode ostali su sami, čekajući svakog mjeseca poštara i mirovinu. Žalosno.