Ovdje u Kokošvaroši pozdravljamo se s ‘bok-bok’, odmah nas je preduhitrio Željko Franja (42), vlasnik Kokošvaroši, kokošinjca-grada u Rakovu Potoku kraj Samobora.
POGLEDAJTE VIDEO:
Kako bismo došli do glavnog trga, morali smo prošetati Avenijom kukuruza, u kojoj se nalaze Chicboutique, kokošji shopping centar, i Industrijska zona, koja se, kao i u svakom gradu, nalazi na samom rubu. Vrlo “autentično” za kokoši, pomislila sam već na početku. Stigli smo tako do prve stambene zgrade, na broju 14a, u kojoj živi 25 koka. “Ko ko ko ko”, samo su neumorno kokodakale, a odmah smo shvatili kako ove miroljubive domaće životinje nemaju problem sa strancima.
Legenda kaže kako su se koke iz cijelog svijeta u Kokošvaroš doselile 7. stoljeću, čak 600 godina nakon što se izleglo Prvo Jaje. Njemu u čast kokice su sagradile trg. Zbog blizine pitke vode koke su se sve više naseljavale ovdje. Prošlo je već 1400 godina otkad u Kokošvaroši žive u miru i blagostanju. Kako i ne bi kad su od ogoljele zemlje napravile najmoderniji kokošji grad u Hrvatskoj!
Za njih druge koke u kraju kažu kako su “elita” jer su zbog svog Međunarodnoga Kokokoledža jedine obrazovane koke kod nas. Imaju i Glavni kolodvor, a hodajući do Trga zlatne koke, naišli smo na jednu koja je čekala prijevoz.
Kraj kolodvora su podigle spomenik Mami Koki. Ipak je ona bila prva koka koja je naselila ovo mjesto. Neslavno je završila u juhi, ali je njen život obilježio ovu “varoš”.
Vole se hvaliti kako vode život bez stresa pa većinom žive iznadprosječno dugo. Dožive sretno čak i šestu kokošju godinu. Ovakve priče i još više susrest ćete u našem prvom dizajnerskom kokošinjcu, iza kojeg stoji Željko Franja i projektantski ured Skroz.
Kokošinjac su počeli graditi prošle godine u travnju, a otvorili ga u rujnu.
– Kupili smo zemlju. Kako se bavimo ugostiteljstvom i hotelijerstvom, željeli smo napraviti nešto ‘fora’ da bismo privukli ljude u Rakov Potok. S vremenom shvatiš kako u privatnom poslu moraš imati neku inovativnu priču. Ideja se razvijala korak po korak, a sve je nastalo iz mašte. Meni je to vraćanje na staro odlično, a i cijeli život živim na selu. Ovdje kod nas rijetko tko još ima domaće životinje – rekao nam je Željko.
No pravi poticaj dobio je kad je u razgovoru s djecom svoje sestrične shvatio kako ne znaju što je to kvočka. Na ovaj način kroz šaljive priče djeca, ali i odrasli, mogu naučiti puno toga o kokošima. Zato su kokošima napravili i Pileći vrtić te Kokorodilište.
- Kad su susjedi čuli što namjeravam sa zemljom, rekli su mi: ‘Čuj, s tobom nije nešto u redu’. No sad su se već priviknuli i drago im je kad se zna što imaju u svojemu mjestu – istaknuo je Željko.
Kokošvaroš se prostire na 2500 četvornih metara. Ima 22 kućice od jelova drva koje stoje na željeznim stupovima. Željko je u “grad” uložio pola milijuna kuna. Isplatilo se jer koke dnevno nesu više od 300 ekoloških jaja. Koke nesilice, koje su donijeli u Kokošvaroš, preporodile su se jer su ranije odgajane u tamnim prostorima bez danjeg svjetla.
- Kad su stigle ovamo, nisu znale što je to kukuruz ili trava. Kad ih kupite, morate ih svemu naučiti. Njima treba dva do tri tjedna da se prilagode – rekao je.
Od vlasnika Željka ne bježe. Mirno se prepuštaju njegovu zagrljaju jer one za njega nisu samo obične koke. U 20 sati ih zatvaraju u nastambu. Zaspe tek oko 23 sata jer dotad “pričaju”. Bar nam tako tvrdi Željko. Iako svaka ima svoju zgradu, neke ponekad prespavaju kod susjede. Njima to ne smeta.
- Je li još koja koka osim Mame Koke završila u juhi - upitala sam Franju.
- Ne, koke nesilice samo nesu ekojaja – hitro mi je odgovorio. Četiri stotine kokoši, koliko ih ima u ovom gradu, imaju i svoga gradonačelnika. To je susjed pokraj kokošinjca, koji ih svako jutro u osam sati pušta iz koca. Ne gužvaju se na dvorištu jer svaka koka ima četiri kvadratna metra za sebe. Jedu kukuruz, organsku hranu i travu. Blago rečeno, koke su to koje kod Željka uživaju u životu!