Nakon stravične prometne nesreće Josip Jelenc (35) iz Zagreba bio je - klinički mrtav. Doktori su bili uvjereni da se nikad neće probuditi iz kome. Ipak, mladost je bila jača od liječničkih prognoza i najgoreg scenarija.
Tad je imao samo 23 godine, radio je kao novinar i testni vozač na RTL-u i kako sam kaže, radio je ono što voli. Sudbina mu je odlučila pomrsiti planove 26. srpnja 2006., kad je na autocesti prema Zagrebu ispao iz auta i jedva preživio. Josip kaže da je čak 281 metar razbijao autocestom, udarao zaštitne ograde, okretao se preko krova i kotrljao. Najveća sreća je što nije bio vezan i što su u tom trenutku na cesti našlo i vozilo hitne pomoći.
- Da sam ostao u autu, danas sigurno ne bismo razgovarali. Ukazala se tad austrijska hitna pomoć, s mladim anesteziologom i kompletnom opremom, koji su baš u tom momentu išli suprotnom stranom autoceste. Zadobio sam teške ozljede - od točkastog krvarenja u mozgu, unutrašnjega krvarenja organa, prsnuća slezene i paraliza - prisjeća se Jelenc. U komi je bio tri tjedna. U jednom trenutku doktori su pomislili da mu je mozak kaša i da je tu kraj priče, ali on se nije predavao. Iz stanja kliničke smrti probudila ga je pjesma ‘Portret mog života’ Đorđa Balaševića.
- Nikad nisam saznao tko mu je dao pravo da napiše toliko lijepe stihove, koji stvaraju prekrasne slike u glavi. U pojednostavljenom obliku, to su znali moji roditelji, pa su mi u šok sobi s jeftinog CD-playera puštali njegove albume - priča Josip, kojeg je nakon buđenja iz kome čekao još jedan težak zadatak. Proveo je šest mjeseci u invalidskim kolicima, a roditelju su mu tad bili najveća podrška. Oni su bili jedan od presudnih faktora da opet postane čovjek koji je nekad bio.
- Da bi se čovjek nosio s tim stanjem, potrebno je nekoliko stvari - osvijestiti si da je sve prolazno. I invalidska kolica, i pelene s 23 godine, i to da te mama tušira, a tata gura u kolicima. O nama samima ovisi hoćemo li se predati ili ne. Kad bih mogao dati samo jedan savjet nakon ove cijele priče, svakome bih rekao da bude uporan. Ne tvrdoglav nego uporan. Posebno u trenucima kad više nema ničeg zbog čega bi se trudili. Obitelj je tu najljepši začin. Uvijek su mi dali razlog da budem bolji - kaže Josip. Umjesto da počinje živjeti iznova, shvatio je da mora nastaviti sa životom koji je imao, drastično pojačan za priču koju je donijela saobraćajka.
- Tako sam naučio možda i elementarnu životnu lekciju. Uvijek trebam odabrati najteži zamislivi put. Plastično govoreći, kukaju samo oni koji su odabrali najlakši put - iskren je Josip Jelenc, koji je svoje iskustvo iznio u zanimljivoj knjizi “Fantazist”.
- Znajući da nema kruha od knjiga u Hrvata, napisao sam ju još jednom na engleskom i dostupna je na Amazonu/Kindleu u formatu elektroničke knjige - poručuje za kraj ovaj mladi čovjek, koji svoju nesreću ne želi nazivati tim imenom nego situacijom koja mu je pojasnila neke životne stvari.
- Naučio sam biti najbolji prijatelj samome sebi. Naučio sam biti sam svoj korektivni faktor. Naučio sam se smijati! Naučio sam da bi sve bilo mnogo bolje kad bi ljudi konačno prestali pričati o drugim ljudima i to zamijenili pričama o sebi. To bi ih konstantno tjeralo da se trude biti bolji. Zanimljiviji! Međutim, shvatio sam da se to neće dogoditi - zaključuje Josip.