Što je malena? Muče te grčevi? Joj, joj, proći će, tu je tata, nježno tepa Đulijano Đurđević (24) četveromjesečnoj kćeri Anastaziji. A ona, čvrsto držeći očev prst, gleda ga raširenih očiju punih povjerenja. Kao da zna da joj je on i mama i tata, zijevne, smiri se i tone u san, dok je otac nježno i pažljivo prekriva ružičastom dekicom. Potiho ustaje, ispriča se i odlazi u drugu sobu pogledati što mu radi druga kći Nataša (3). Uvjeri se da je zabavljena igračkama i vraća se za stol. Provjeri opet bebu pa nam povjeri:
- Teško je, jako. Ja sam ovoj djeci i majka i otac. Nisam imao vremena ni oplakati svoju preminulu suprugu Martinu da se starija djevojčica ne uznemiri. Plakao sam u sebi, skrivao od nje suze, a srce mi se slamalo svaki put kad bi pitala za mamu. Objasnio sam da je njezina mama s anđelima i da pazi na nju - tiho nam priča Đulijano.
Do 29. listopada imao je sve. Skladan brak sa suprugom Martinom (23), divnu i voljenu kći Natašu i bebu koja se trebala roditi oko lanjskog Božića. Imali su pregršt planova koji su se, kao kula od karata, počeli urušavati u Martininom sedmom mjesecu trudnoće.
- Imala je trudnički šećer i kontrolirala se u Petrovoj bolnici. Nakon prehlade sredinom listopada otišla je na testiranje i saznala da je pozitivna na korona virus. Iako je mislila da će joj biti bolje za nekoliko dana, sve je.teže disala i odvezli su je na Kliniku za infektivne bolesti Fran Mihaljević. Pustili su je nakon dva dana i rekli da će sve proći za četiri do pet dana. No njoj je bilo sve lošije. Da stvar bude gora, 26. listopada preminuo joj je i teško bolestan otac, također zaražen korona virusom. Dan prije njegovog sprovoda, Martina je završila u Petrovoj bolnici i bilo joj je strašno što mu ne može doći na sprovod. Zadnji puta čuli smo se mobitelom 28. listopada. Kao da je predosjećala, rekla mi je: "Čuvajte se i pazite se." To su bile njezine zadnje riječi koje ću pamtiti dok sam živ – glasom prepunim tuge govori Đulijano.
Martina je sljedećeg dana završila na hitnom carskom rezu. Anastazija je pri rođenju težila tek 1470 grama. Nakratko je ostala bez kisika te su je liječnici morali reanimirati. Srećom, preživjela je i stavljena u inkubator. No njezina majka zbog niske saturacije iznova je završila u Klinici Fran Mihaljević. Ležala je na intenzivnoj, a aparati su je održavali na životu.
- Pomaka nije bilo, zatajila su pluća, dobila je sepsu i nakon 34 dana preminula. Svoju tek rođenu kći nikada nije vidjela. Dolazio sam u bolnicu, ali.. ja je nisam mogao gledati u takvom stanju – govori Đulijano dok mu brada podrhtava od navale tuge. Još se ne može pomiriti sa smrti supruge, dođe mu da opsuje život i sve pusti. A onda pogleda malo, bespomoćno biće koje spokojno spava u kolicima i drugu kći koja se poput mačke šulja u njegov zagrljaj. Po tisućiti put stisne zube, obriše suzu i prigrli svoju djecu koja su mu najveći životni pokretač.
I ja se pitam odakle mi snaga. Bog mi je daje i toliko ga puta zamolim za pomoć u trenucima kada ne znam kako i kuda dalje. Grozno mi je što ne mogu raditi i ići na posao, ali ne mogu ih ostaviti. Naučio sam oblačiti i previjati Anastaziju, dajem joj bočicu svaka tri sata, kuham za sebe i stariju kćer. Sada smo se već uhodali i ušli u neku rutinu, ali ispočetka je bilo jako teško. Nisam znao kome bih prije - Anastazija plače, Nataša zove svoju mamu i od mene traži utjehu, a ja ne mogu u isto vrijeme na obje strane – priznaje nam Đulijano. Iako mu pomažu brat i šogorica koji žive u prizemlju, i oni imaju brigu o svojoj djeci i poslove. Iako joj je samo tri godine, i mala Nataša voli uz tatu pomagati malenoj seki. Pomaže mu pri pripremi bočica, stalno je grli, ljubi i miluje i govori da je silno voli. Pitamo Đulijana što će i kako će dalje. A on slegne ramenima, uzdahne i kaže:
-Iskreno, ne znam. Iselili smo iz stana u kojem smo svi zajedno živjeli dok je Martina bila živa. Ja u tom stanu više nisam mogao biti, previše je lijepih uspomena, sretnih trenutaka i sjećanja. Doselili smo privremeno ovdje na kat. Ništa nam ne treba, pomažu nam humanitarne udruge. Predat ću papire za roditeljski dopust. Moje kćeri najvažnije su mi u životu i trebam se pobrinuti da im osiguram pristojan život i egzistenciju, da ih othranim i postavim na noge – pripovijeda Đulijano koji o djeci skrbi s puno ljubavi, pažnje i strpljenja. Iako mu je teško, ništa mu nije teško, a da dobro brine o kćerima potvrdila je i pedijatrica. Anastazija iz bolnice je nakon 40 dana otpuštena s dva kilograma, a danas ima oko pet. Iako svoju majku nikada neće upoznati, tata i sestrica pričat će joj priče o njoj i njegovati sjećanje na nju.