Dok se valjuškaju na vlasti, raznolikim koalicijskim partnerima ne smeta ništa: ni korupcija, ni HDZ, ni kriminal, ni afere, ni nesposobnost i nekompetentnost, ne smetaju im čak ni svjetonazorske i idelološke razlike između ljevice i desnice, liberala i konzervativaca, nacionalnih manjina i Hrvoja Zekanovića.

U oporbenom čistilištu, pak, korupcija, HDZ, kriminal, afere, nesposobnost i nekompetentnost povezivali su političke stranke i zastupnike raznolikog svjetonazora i ideologije, od ljevice do desnice, od liberala do konzervativaca, od nacionalnih manjina do nacionalista.

Dok sve nije puklo na posvojiteljima iz Zambije.

Nema sastanaka

Prema pisanju Novog lista, lijeve stranke opozicije odlučile su da neće biti njihovih zajedničkih aktivnosti s denicom, niti koordinacijskih sastanaka, a sve zbog toga što su pojedini zastupnici Mosta, Domovinskog pokreta i Hrvatskih suverenista "prešli dopuštenu granicu javnog djelovanja".

Andrej Plenković uspio je - valjda "suhim zlatom" - premostiti razlike među njegovim ministrima i koalicijskim partnerima, kao i "žetončićima" koji u parlamentu dižu ruke za opstanak njegove Vlade. 

U oporbi te se razlike najednom čine teško premostivima.

Premda su upravo Plenkovićeva stranka i Plenkovićeva politika oporbene stranke održavale na okupu, kroz zajedničku borbu protiv koruptivne vlasti.

Manjine i cijepljenje

Zanimljivo, oporbenu liberalnu ljevicu nije smetao nacionalistički karakter oporbenih kolega s desnice, njihov odnos prema manjinama, prema ženama i njihovim pravima, prema ratnim zločinima i Domovinskom ratu, prema cijepljenju kao vrhunaravnom svjetonazorskom pitanju.

Ali na huškačkom i mrziteljskom odnosu prema Hrvatima u Zambiji kap je prelila čašu. Nema više suradnje, nema više koordinacije.

To je nešto sa čime je Andrej Plenković oduvijek računao kad je bacio pogled na oporbenu stranu Sabornice. I to je nešto sa čime i sami oporbeni birači imaju problem, kad pomisle na suradnju ideološki i svjetonazorski toliko raznolikih stranaka.

Ali opet, HDZ-ovi birači nemaju problem s Miloradom Pupovcem. Niti srpski birači kažnjavaju Pupovca zbog HDZ-a i Zekanovića. Na vlasti sve ima svrhu i smisao. Vlast je ljepilo koje može sve držati na okupu. A birače na kursu.

Bi li, primjerice, suradnja lijevih i desnih stranaka pukla da kojim slučajem dijele kolač na vlasti? 

I bi li aktualna vladajuća koalicija pukla da nema Andreja Plenkovića, kao osobe koja povezuje one koji se nikad ne bi sami povezali?

Zajednički interes

Na vlasti raznovrsni koalicijski partneri dijele zajednički interes. Ali i oporba dijeli zajednički interes - osvajanje vlasti. No iz perspektive oporbenih stranaka taj cilj toliko je blizu, koliko je zapravo daleko.

Korupcija je dosad bila ljepilo oporbe, kao što nije uzrokovala lomove na vlasti. Nesposobnost vlasti ujedinjujuća je komponenta opozicije, kao što nije bila smetnja neometanom životarenju te nesposobne vlasti.

No pojavilo se nešto jače od korupcije - a to je fašizam. 

Olakšali život 

To bi, naposljetku, moglo olakšati život Plenkoviću, ali mogao bi olakšati život i saborskoj oporbi koja je taman dočekala zagrijavanje za izbornu godinu kako bi akcentuirala svoje razlike, artikulirala svoje politike i apelirala na svoje birače. 

Korupcija ih je ujedinjavala, sad im treba nešto što će ih identificirati i izdvojiti iz krda.

Mostovci, Suverenisti i Domovinski pokret to su već učinili u svom odnosu prema posvojiteljima uhićenima u Zambiji. Sada su isto učinili SDP i Možemo! raskidajući suradnju s takvom huškačkom desnicom.

Nema sumnje da će se te razlike dogodine preliti i na izborne kampanje. Pitanje je samo hoće li se preko tih razlika prijeći ako oporba dođe u priliku formirati vlast.