Tko je, uistinu, Milan Bandić? Kako je uspio u politici, da bi danas bio na prekretnici života? U knjizi "Ja, Milan" koja je u prodaji na svim kioscima u Hrvatskoj po cijeni od 29,90 kuna, možete naći sve što ste oduvijek željeli znati o zagrebačkom gradonačelniku, ali niste imali koga pitati...

Pročistač i popratna infrastruktura je spasila periferiju na kojima je Milan Bandić gradio najširu podršku glasača. U tu jesen 2000. godine saziva prvu sjednicu Poglavarstva u Kozari putevima koji su uz Kozari bok. Oba naselja su bila skoro u potpunosti bespravno izgrađena i u njima se guralo par desetaka tisuća stanovnika. 

Fotografija koja je tada nastala mu je jedna od najdražih. Otkupio ju je od fotoreportera, a često je korištena kao opis toga kakav je gradonačelnik i čovjek bio.

U finom odijelu i cipelama gazi izravno kroz baru i blato dok je svi ostali pokušavaju zaobići. Šok je bilo već i sazivanje sjednice u neuglednom naselju punom Roma, prognanika, sirotinje, prognanika iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Šok je bio samo za političare. 

Stanovnici su ga dočekali s cvijećem i priredili slavlje.

- Ljudi ovdje imaju srca i topline. Ponekad su veći od nas koji imamo sve to što oni nemaju. Ponosni smo na Pantovčak, ali ponosni smo i na ljude koji žive na periferiji i nemaju uvjete dostojne čovjeka - poruka je sa sjednice novopečenog gradonačelnika.

Obećao je da će im izgraditi kanalizaciju, urediti ceste, dovesti vodu. Većinu toga je i ispunio, a oni mu to nikad nisu zaboravili. Ulica u kojoj je gacao kroz blato, danas je asfaltirana i uređena. Baza njegovih glasova je nepovratno stvorena. Tu je nastala najdojmljivija fotografija hrvatske politike ikad napravljena. Milan Bandić, poput Borata, gaca po sredini kaljavog puta na zagrebačkoj periferiji i zamišljeno gleda u zemlju, dok ljudi oko njega, suradnici i građani, hodaju po strani, izbjegavajući lokve vode…

Zdravko Tomac sjeća se tog događaja:

"Bandić je jedan dan došao na posao i rekao da su mu ljudi u gradu rekli da je u Kozari Boku katastrofalna situacija, da nema ni vode, ni struje, ni kanalizacije. 'Dobro, sljedeću sjednicu Poglavarstva održat ćemo u Kozari Boku', rekao je.", prisjeća se Tomac i nastavlja:

"Sjednica je održana u nekoj lokalnoj trgovini, a putem do tamo, s obzirom na to da tamo ništa nije bilo asfaltirano, pazili smo svi koliko nas je bilo da ne stanemo u kakvu jarugu s vodom i blatom. Osim Bandića. On je hodao po sredini puta, zamazao je i cipele i odijelo, i takav održao sjednicu. Obećao je ljudima da će Kozari bok srediti. Tako je na kraju krajeva i bilo. Putem natrag u Zagreb rekao nam je: 'Kako možete pokazati ljudima da vam je stalo do njih, ako se stalno držite kao da ste iznad njih'…"

U povijesti hrvatske politike nema niti jedne fotografije koja bi se po sugestivnosti, snazi, dojmljivosti i simboličkom kapitalu kojeg je namrla središnjem liku priče, mogla mjeriti s ovom. Ona, naime, šalje sliku o Bandiću kao političaru koji istinski živi patnje svojih građana i sve će učiniti da im bude bolje; ne prezajući pritom ni od kakve osobne žrtve.

Uistinu, teško je zamisliti političara koji bi zašao u te dijelove grada, a nekoga tko bi tako gackao kroz lokve blatnjavog periferijskog puta, Hrvatska jednostavno nema. Čak i da poziraju u istom ambijentu, Ivo Sanader, Zoran Milanović ili Ivica Račan bili bi posve neuvjerljivi.

A Bandić na toj fotografiji izgleda svakako, samo ne neuvjerljivo. On se doimlje kao čovjek koji na svojom plećima nosi sve breme svakodnevnih problema žitelja Kozari Boka, Kozari puteva, plinarskog naselja i svih drugih utočišta poniženih i uvrijeđenih građana grada Zagreba.

Milan je jedan od nas - Milan to smo svi mi, to je uvjerenje, kojega je Bandić majstorski nametnuo, bilo jedan od temelja njegovog silovitog političkog uspona u gradu Zagrebu.

Ono i jest i nije krivo. Ne čude zato povici i 14 godina kasnije povici: "Nek je krao, ali je i nama dao!", nakon što je gradonačelnik strpan u Remetinec.