Lilia Sličenko (23) bi, da nije rata, svog prvog sina rodila krajem srpnja u Harkivu. No mlada buduća majka bebu će na svijet donijeti stotinama kilometara daleko od svog rodnoga grada, i po svoj prilici u karlovačkom rodilištu.
POGLEDAJTE VIDEO:
- Napustiti Ukrajinu u ratu veliki je stres za sve, ali sigurno najveći po bebu i mene. Malo je i bio nemiran jer je osjetio da se nešto strašno događa u vanjskom svijetu. Rakete su letjele preko naše kuće, koja se nalazi 15 kilometara od Harkiva, gdje se vode borbe. Kad je zbog borbi između ukrajinskih i ruskih snaga linija razgraničenja postala vidljiva golim okom, otvorio se koridor za civile i moji su rekli da je najbolje da odemo, što sam i napravila - govori buduća majka, koja je u ratom zahvaćenoj zemlji morala ostaviti supruga Dmitrija (30), koji je vojnik.
S Lilijom je stigla šira obitelj u pratnji jer je put iz Ukrajine bio dug i vrlo opasan.
- Stigli smo nakon tri dana putovanja, autobusom, vlakom, čime god se dalo putovati. Najgori je bio vlak jer je bio napadan, pa sam se mislila zapravo hoćemo li uopće uspjeti izaći iz zemlje - prisjeća se Lilia, koja je sad na sigurnom i dodaje: “Imam medicinsku skrb, mirno je i zapravo se još privikavam na sve, ali najbitnije je da sam na sigurnom”.
Mlada majka nije sama, no ipak bi joj najdraže bilo da je uz nju suprug.
- Bilo bi idealno da može stići do srpnja, ali svjesna sam da je to nemoguća misija, pa se privikavam na činjenicu da ću morati sve to proći bez njega, ali to je jednostavno činjenica koja se ne da sad nikako promijeniti. Čujemo se često kad imamo prilike i zasad je sve u redu - govori Lilia.
Uz nju trudničke dane krati i Marija Vlasenko (37), nekad je vodila poštu u rodnom Sumiju, a sad u Grabovcu broji tjedne do porođaja.
- Curica je i trebala bi stići sredinom lipnja. Izabrala sam i ime, zvat će se Emilija. To je ukrajinsko ime, ali znam da ga ima i u hrvatskom jeziku - priča Marija, kojoj je ovo druga djevojčica.
Već ima 16-godišnju kćer, koja je izbjegla s njom, i to u prvim danima rata. Naime, Sumi se nalazi tik uz granicu s Rusijom i ubrzo nakon početka invazije bio je u rukama Rusa.
- Stan nam nije uništen, barem je bio na svome mjestu kad smo zadnji put imali ikakve informacije, a sad kako je točno, nitko mi ne može potvrditi sa sigurnošću. Ostali su moji roditelji, ali nisu u tom dijelu više. Znam da im je sad jako teško. Naime, hrane ime malo, neko vrijeme su živjeli pod okupacijom Rusa, morali su kupovati hranu u rubljama, koje nisu imali. Nasreću, uspjela sam otići prije dolaska ruskih snaga - govori nam trudnica koja je grad napustila čim se otvorio koridor za civile.
- Putovali smo preko Moldavije, Rumunjske, Mađarske. Sve je trajalo tri dana iako mi se čini da je prošla cijela vječnost na putu. Neko vrijeme smo čekali u Mađarskoj i nismo znali gdje ćemo završiti, opcija je bila ili Austrija ili Hrvatska, i na kraju dobro da je ispalo ovako - govori Marija, koja je u Sumiju ostavila sve što je imala, ali najviše pati za roditeljima i prijateljima.
Grad je doživio velika razaranja i gradonačelnik je pozvao civile da se još ne vraćaju.
- Znam da hrane ima jako malo, nema struje i vode, s roditeljima se slabo čujem jer su sve moguće veze u prekidu, pa sve to zapravo i nisu nikakvi uvjeti. Svjesna sam da sam imala sreće što sam uopće mogla izaći iz ratne zone i kraj trudnoće dočekati u mirnim uvjetima. Iako je termin sredinom lipnja, spremna sam da malena dođe i krajem svibnja. Nakon svega mogu samo reći da stigne što prije, a to što će biti Ukrajinka rođena u Hrvatskoj samo je plus - sretna je trudnica što prve sekunde života malena neće dočekati u zemlji zahvaćenoj ratom.
Nije lako imati novorođenče u stranoj zemlji koju ne poznajete. No trudnice su na sigurnom pa im je mnogo lakše, iako su nam obje rekle da se čim bude moguće - s potomcima vraćaju u Ukrajinu. Ne znaju kad će to biti, ali dom je dom, ma u kakvom stanju bio, složne su majke, pred kojima je tek veliki izazov. S malim bebama snaći se u zemlji za koju se nisu nadale da će im pružiti sigurnost kad su bile - najranjivije.