Jiddu Krishnamurti, filozof i pisac, razumio se dobro u ljudsku narav, pa tako i u strah. O strahu je govorio mnogo, ostao je pored ostalih zabilježen i njegov govor o tome kako nas strah čini poslušnima.
"Zašto činimo sve ovo - poslušni smo, slijedimo, kopiramo? Zašto? Zato što se iznutra bojimo biti nesigurni. Želimo biti sigurni - želimo biti sigurni financijski, želimo biti sigurni moralno - želimo biti ispravni, želimo biti u sigurnoj poziciji, želimo da se nikad ne moramo suočiti s nevoljom, boli, patnjom, želimo biti ograđeni. Dakle strah nas, svjesno ili nesvjesno, tjera da budemo poslušni Majstoru, vođi, svećeniku, vladi“.
Čini se da taj strah objašnjava mnogo toga što nam se događalo prošlih godina, a što nam se događa i danas. Odakle inače naša gotovo pseća poslušnost političkim vođama i vladi, naše naivno vjerovanje u to da su oni ljudi od integriteta, znanja i od riječi, koji će se sve svoje snage usmjeriti na ostvarivanje općeg dobra, što nas je u međuvremenu pretvorilo u dobrovoljne zarobljenike dvaju najjačih stranaka, SDP-a i HDZ-a. Da smo nezreli kao društvo, to ne treba posebno dokazivati, jer se upravo tako ponašamo. Zapravo, ponašamo se plemenski, ujedinjeni u strahu, a razjedinjeni međusobnim nesnošljivostima, revanšizmima i mržnjama; nacionalnim, vjerskim, svjetonazorskim, regionalnim, političkim: Hrvati ne podnose Srbe, pravoslavci katolike, sjever ne podnosi jug, Dalmatinci Zagorce, Ličani Istrane, Slavonci Međimurce, ljevičari desničare, esdepeovci hadezeovce, vjernici ateiste... - i obratno. Sve to kao vatru održavaju političke oligarhije. Nemoćne da pokrenu ovu zemlju, da oslobode i potaknu obamrle ljudske, ekonomske, kulturne i ine potencijale, one opstaju, griju se i hrane isključivo našim strahovima i međusobnim nesnošljivostima.