U jednom od posljednjih intervjua, ni godinu dana prije smrti, veliki talijanski romanopisac Umberto Eco za francuski je Le Monde govorio kako svako jutro pročita najmanje dva dnevna lista i pregledava još puno veću količinu novina.

”Ne mogu popiti kavu i početi dan bez udubljivanja u novine. I dalje se rukovodim Hegelovom idejom da je čitanje novina jutarnja molitva modernog čovjeka. Uz to sam i suradnik u novinama - pišem za dnevnik i tjedno izdanje”, govorio je Eco, poručivši da danas svijet svjedoči izumiranju militantne kritike u medijima:

”Moramo rehabilitirati kritičko razmišljanje u novinarstvu i proširiti njegov spektar, među ostalim i na internet. (...) Ne bismo se trebali odreći uloge oblikovanja javnog ukusa. Novine istovremeno mogu biti kritički filter i ostati demokratične”.

Bio je posebno razočaran eksplozivnim širenjem laži i teorija zavjera novim medijima, društvenim mrežama:

”Danas su bolji komunikacijski kanali, pa imamo veće i brže širenje laži. Prije su falsifikatori morali pronaći određenu vrstu urednika. Danas, pak, svaki antimuslimanski lažljivac ili svaki antisemitski imbecil može objaviti svoje zavjere na internetu. Filozof Karl Popper je napisao da je zavjerenički sindrom konstanta u civilizacijama: prema Homeru, Trojanski rat je počeo zavjerom bogova. Teorije zavjere nas lišavaju odgovornosti. Sociolog Georg Simmel je rekao da snaga velikih tajni dolazi iz njihove praznine. Najbolje zavjere su one koje nitko ne može pobiti”.

U zaustavljanju takvih laži i teorija zavjera novinari, smatrao je Eco, moraju imati važnu ulogu:

”Novinari moraju pridonijeti sprečavanju vladavine laži i manipulacija. To bi morala biti jedna od njihovih borbi, uz očuvanje kritičkog duha na životu, ali i izbjegavanje standardizacije misli”.

U Hrvatskoj mediji i novinari koji su posvećeni svladavanju laži i teorija zavjera, manipulacija i muljaža, kriminala i korupcije nisu u većini.

Da, sigurno ih danas ima više nego devedesetih, nedvojbeno i mnogo više nego u doba Jugoslavije, ali još je mnogo više onih koji misle da novinarski poziv predstavlja puki informativni servis za vlast u gradu ili županiji, za ministre i premijera, za vladine agencije ili utjecajne gospodarstvenike. I Hrvatska, dakako, ima medije i novinare koji su u mnogočemu nalik na Nulti broj, na novine iz posljednjeg Ecova romana, zamišljene da budu prava negacija novinarske profesije, kao groteskna parodija nečega što se zaista odigrava u mnogim novinama, koje će jedni nazvati režimskima, a drugi im blago tepati da su “bliske vladi”.

Naslovnice 24sata zorno su svjedočanstvo o redakciji koja se gnuša tih i takvih doživljaja novinarstva i takve medijske svijesti. Napokon, o tome 24sata svjedoče i kad Ivan Pandžić, vodeći istraživački novinar u zemlji, piše o moćnicima kojima država daje kuće premda imaju vile, kad otkrijemo da je Ministarstvo zdravstva kupilo uređaj za zračenje po cijeni duplo većoj od stvarne, kad Denis Mahmutović dokaže da Vlada u tajnosti odustaje od obnove porušenih kuća na Baniji, kad se nakon teksta Laure Šiprak o ženi koju je bivši htio ubiti provede nadzor nad Centrom za socijalnu skrb, kad Martina Pauček Šljivak piše o zastrašujućoj i sumnjivoj smrti mlade rodilje koju gospićka bolnica želi prikriti...

Ecova fiktivna redakcija u tom njegovu posljednjem romanu ne razmišlja o mogućnosti da prenosi informacije iz stvarnosti. Oni se tamo pitaju nije li jednostavnije preraditi već ranije objavljene priče i vijesti, koristiti jeftine tehnike, konfabulacije i montaže pa to svoje pseudonovinarstvo vješto prodavati kao ugledno i uvjerljivo. Takav se medij više ne opterećuje pitanjem vjernosti zbilji, on zbilju prezire, ali zato s lakoćom, arogantno i drsko, proizvodi pseudostvarnost. Napokon, iz takvih medija nestaje svaka zbilja, a njihov svijet postaje čista fikcija u funkciji odabranih moćnika. Ili njihovih ucjena.

Nulti broj možda i nije među boljim Ecovim djelima (Josip Mlakić je napisao da bi bilo bolje da nikad nije ni objavljen), ali to jest solidan prikaz medijskog bunkera koji spina, a ne informira, koji manipulira i diskreditira. Jesu li u današnjim vremenima uopće moguće drukčije novine, drukčiji medij? Jesu li “novine koje će vješto pomiriti tabloidni, tržišno potentni i profitabilni format i njegovu formu” utopija? Jesu li moguće novine u kojima će “ostati važno i da se dobro piše, da se civilizacijske vrijednosti ne propituju nego brane i da, uz ostalo, preživi ono što je nekad bilo neizbježno, pa postalo ili rijetko ili nepoželjno”.

Emir Imamović Pirke, pisac i kolumnist Expressa i 24sata, u jednom je svom tekstu objasnio i argumentirao da su i takve novine (ipak) moguće. I da takve novine postoje. Vrijedi dio tih riječi ponoviti još jednom, pet godina nakon što su objavljene u 24sata. To su nadahnute riječi u kojima se nalazi parafraza Borgesove misli o džentlmenima koji su spremni boriti se za unaprijed izgubljene stvari, o novinarkama i novinarima koji neće ustuknuti pred prijetnjom moćnika, pred psovkom nasilnika i uvredama manijaka:

”Ima, mora biti, među mlađim novinarima i publikom odraslom uz brzi internet, onih što im je preživjeli hrvatski tisak relikt prošlosti. No ima, mora biti, među takvima i onih što prepoznaju urednički predumišljaj, težnju da se kreativnim rješenjima sačuva duh najboljih novinarskih vremena i novina u kojima autori nisu bili kreativni daktilografi, a sloboda tek ime jednog nogometnog kluba iz Bosne i Hercegovine.

Nigdje nema više cenzure nego tamo gdje se svi prave da je nema, gdje je sve, kao, prepušteno tržištu i neizbježnoj, takozvanoj političkoj korektnosti, prema kojoj sve mora biti dozirano, računajući i smijeh. Industrija oglašavanja i teror te korektnosti efikasniji su od svih partijskih sekretara koji su ikad hodali po hrvatskim redakcijama i u njima čuvali stečevine Domovinskog rata, borbe za neovisnost, nacionalnu samobitnost... Isprika, oni su čuvali tekovine NOB-a, socijalističke revolucije i bratstvo i jedinstvo. Isti ljudi istim žarom.

Balansiranje između klasičnog pop arta i funkcionalnoga kiča, između satire i tabloidnosti, što se sve i svakog dana dešava u listu 24sata, nastavak je starih, pamćenja vrijednih uredničkih praksi iz prošlosti, korištenjem različitih sredstava u nimalo dobrim okolnostima. Zvuči li to kao, zapravo, borba s poznatim ishodom? Možda i zvuči, ali džentlmeni se svakako bore za unaprijed izgubljene stvari, kako je rekao Borges. I za još nešto, zajedno s damama iz redakcije: da naprave novine koje su i to, dakle dnevne novine, ali i mjesto na čijim se stranicama igrom fotografija, riječi, crteža i jarkih boja čuva prostor smijeha i slobode.”