Bile su to olujne godine, dani i mjeseci ispunjeni neizvjesnošću, strepnjom, ali i nadom. Jer da nije bilo vjere u pobjedu, sve bi tada bilo teže, prisjeća se ranih devedesetih Ivan Šćurla (53), jedan od pripadnika legendarne 3. imotske bojne.
Sa svojom bojnom koja se nalazila u sastavu IV. gardijske prošao je Ivan sva ratišta. No kad se sjeti Oluje, zastane, kao da mu misli lete u ne tako daleku prošlost koja je za njega i suborce i danas neraskidivi dio njihove sadašnjosti i budućnosti. Miris baruta i krvi pratio ga je danonoćno, posebice na Južnom bojištu. I danas se, kaže, sjeća tih potresnih slika koje ga prate i ne daju mu mira. Zima 1994. pred Oluju i pripreme za završnu akciju, Ivana i prijatelje zatekla je na Dinari.
- Ne znaš što je gore - led, hladnoća ili čekanje da se krene. Znali smo da se sprema velika završna akcija. Naš cilj je bio Knin. Dočekali smo Božić i Novu godinu u vrletima Dinare iznad 1500 metara i ostali do ljeta 1995. A onda je dat znak za pokret preko Crvene zemlje - prisjeća se Ivan sa smiješkom na usnama. Spustili su se, kaže, u Golubić. Umjesto da ide ravno, on je u jednom trenutku skrenuo desno.
- Ispred jedne kuće izlazi Srbin, nosi u ruci demižonku s vinom uz pitanje: ‘Gdje ste više?’. Na to sam mu odgovorio: ‘Ne bojte se, neće vam nitko ništa’. I doista je tako i bilo. Nikome tko nije pružao oružani otpor nije pala ni vlas s glave. Sedma gardijska je ušla prva u Knin, dok je zadaća naše IV. gardijske bila zaokružiti i opkoliti Knin te ga zatvoriti sa sjeverne strane. Naša pješadija je išla prema Srbu, a Tigrovi su nadirali sa sjevera od Gračaca prema Lapcu. Ušli smo na mjesto gdje je zloglasni Kapetan Dragan imao centar za obuku. Sama činjenica da je Knin oslobođen značila je da je rat završen - govori Ivan.
Kao i mnogi sudionici ove vojno-redarstvene akcije Oluja, i Ivan tvrdi da nije bilo ubijanja civila. - Civili su odlazili, nitko ih nije, baš kao ni one koji su ostali, dirao. Srpska vojska koja se zatekla u trenutku oslobađanja Knina predala je oružje, ali dio njih koji se nisu htjeli predati i priznati poraz pobjegli su prema Banjoj Luci. Zapovijed generala Gotovine i našeg zapovjednika generala Krstičevića bila je odnositi se prema civilima i srpskoj vojsci korektno. Svi koji nisu pružali otpor nisu bili ugroženi. Poštovali smo svaki ljudski život. U Kninu se nije ponovio užas Vukovara s kojim su se četnici hvalili i ponosili. Mi smo bili vojska koja nije ubijala nedužne civile i ranjene. Oluja je častan podvig hrvatskih branitelja i jedino je kao takvu svijet može prihvatiti - poručuje Ivan. I ove se godine sprema zajedno sa svojim prijateljima proslaviti Dan pobjede i domovinske zahvalnosti. Žao mu je, kaže, što svaki grad ne slavi taj dan u svojoj sredini jer to je dan pobjede u cijeloj Hrvatskoj.
- Ako ni zbog čega, onda zbog poginulih imotskih sokolova i svih poginulih hrvatskih branitelja ovaj dan bi trebao imati poseban značaj. Ipak, strah me je da se u moru drugih nedaća koje pritišću Hrvatsku žrtva onih koji su dali jedino što su imali, svoje živote, ne zaboravi - zaključuje Ivan.