Mi smo birali saborske zastupnike i dali im posao. To znači da smo mi njima poslodavci.
Oni trebaju obavljati poslove koje smo im dali i oni nama trebaju polagati račune za obavljeni posao. Mi im trebamo dati odgovarajuću naknadu za obavljeni posao, tj. plaću. Oni trebaju dobiti otkaz ako posao ne obavljaju dobro ili ga ne znaju obaviti. Biramo ih mi i mi im dajemo opoziv ili otkaz.
Tako bi trebalo biti.
U praksi su se, međutim, sve te stvari okrenule i to je nedopustivo. Oni ne obavljaju posao koji smo im dali. Ako ga i obavljaju, u većini slučajeva rade ga pogrešno.
Mi ih ne opozivamo, tj. ne dajemo im otkaze jer za to nemamo instrumente!
Oni su sami sebi dodijelili plaće, dodatke, nekakve paušale za ništa, povlaštene mirovine, nove automobile (i to ne bilo koje) itd.
Takve se stvari dešavaju kad izmaknu kontroli poslodavca koji ništa ne kontrolira, nego svemu vjeruje. Moramo osmisliti na koji ćemo način moći kontrolirati njihov rad.
Sad jedan zastupnik ima plaću oko 40.000 kuna na mjesec. To je oko 500.000 kuna na godinu, a za mandat od četiri godine to iznosi dva milijuna kuna po zastupniku. Njih je 150, a to je 300 milijuna kuna za mandat od četiri godine. Tu treba dodati i troškove za automobile koji ih tko zna kamo voze. Najvjerojatnije na plac, u vikendice i sl. Zatim treba dodati i povlaštene mirovine koje su si sami propisali jer im to mi nismo odobrili, pa druge pogodnosti i beneficije, i evo nas do vrtoglavog iznosa po mandatu za sve njih. A bilo je do sada pet mandata. Umjesto da nam služe, donijeli su si zakone kako bi nam postali gospodari. To ne može više tako!
ljutiti poslodavac