Moj suprug Zdravko i njegova braća nisu htjeli otići. Željeli su ostati i braniti svoj grad. Prijavili su se u ZNG, dobili oružje, upisali se i zapovjednik im je rekao da idu kući i da će ih pozvati. Dva dana kasnije, 12. rujna 1991. Kostajnica je pala, otpočinje svoju tešku priču Milka Pavlović (64) iz Hrvatske Kostajnice.
Do rata je sa suprugom i sinovima od 9 i 14 godina mirnim i skladnim životom živjela u obližnjim Panjanima, selu sa pretežno srpskim stanovništvom. Kada su se odnosi zaoštrili, a Kostajnica pala, Milka je s obitelji otišla kod suprugove sestrične u obližnji Majur. U kući ih je, kaže, bilo 11 i imali su više oružja.
- Čuvali su straže, no, nakon dva dana u Majur je ušla sprska vojska. Iako su se pokušali obraniti, stotine vojnika nadiralo je s polja. Muškarce su zarobili i tukli jer su imali oružje, a nas, žene i djecu odveli na kat kuće. U podrum su bacili bombu. Ležali smo na podu, meci su frcali na sve strane i u tom trenutku samo sam razmišljala kako da spasim živote svojoj djeci.
Izveli su nas iz tog podruma i tjerali da hodamo cestom kroz Majur, Stubalj i Graboštane. Putem su kupili još ljudi i nas 80 zatvorili u školi u Krčevu. I tu smo čekali smrt. Nasreću, neki Srbin nije dopustio da nas poubijaju, te su nas drugo jutro pustili kućama i zabranili da ih napustimo- prisjetila se Milka tih mučnih dana. Svoju potresnu i bolnu priču ispričala nam je 2018. godine. Svako sjećanje na tu proživljenu strahotu bolno joj je i nakon svih tih godina.
Silna tuga obitelji
- Mislim da mi je upravo ta noć odnijela pola života - iskreno nam je priznala. Privremeno su se, kaže, smjestili kod prijatelja u selu Stubalj. Srpski vojnici u to mirno selo došli su 15. rujna. Tog kobnog dana supruga su joj odveli u nepoznato.
- Kada su ga odvodili, moj mlađi sin se bacao po travi i preklinjao ih da mu ne odvedu tatu. Stariji sin čak ga s biciklom krenuo tražiti. Bila sam izvan sebe, no zamolila sam ga da se vrati nazad i sam ga je Bog sačuvao da i njega ne odvedu. Otišla sam u stanicu policije koju su držali Srbi i molila da mi puste muža. Obećali su da će ga pustiti sljedeći dan,no kada sam drugi puta došla sa čistom robom u koju će se presvući, zatekla sam prazne prostorije. Pitala sam gdje mi je muž, a oni su rekli da ne znaju gdje su i da se vratim kući. Sigurna sam da su ih noć prije odveli negdje i ubili - kroz suze govori Milka. Susjed ju je s djecom odvezao u BiH i preko Banja Luke je stigla u Sloveniju kod rođaka. Nakon par dana po nju je došla svekrva iz Njemačke, gdje je Milka s djecom provela pet mjeseci. Vratili su se u Hrvatsku, nastanili u Sisku u jednoj napuštenoj srpskoj kući i djeca su krenula u školu.
- Moji sinovi su jako teško podnijeli odvođenje i nestanak oca. Sa cijelom tom tragedijom i ja sam se nosila jako teško, tim više što nisam radila prije rata. Ostala sam sama bez primanja i posla sa dvoje školaraca koje treba othraniti i postaviti na noge. Bilo je dana kada nismo imali ni za kruh.Pomagala mi je obitelj, pomagala sam raditi ljudima po selu kako bih zaradila koju kunu, a 1994. dobila sam posao u vrtiću kraj željezare. I tada je bilo lakše. U kuću u kojoj je do rata sretno živjela sa sinovima i suprugom više nema volje ići. Sve je, kaže, podsjeća na njezinog Zdravka, te je nakon obnove, kuću prepustila sinu koji u njoj živi s obitelji. Milka je od države dobila stančić u Kostajnici u kojem provodi svoje samačke dane.
Nadala se da će doći kući
- Za suprugom sam plakala pet godina. I moji sinovi znaju da sam bezbroj puta noću plakala. Sve do Oluje mislila sam da će moj suprug doći kući. Jer, bilo je stotinu verzija - da su poubijani i bačeni u Unu, odvedeni u Glinu, na Šamaricu, bilo je čak priča da su negdje gore u brdima poviše Panjana, drugi su govorili da su zakopani dolje kod Une i premješteni...
No, nakon Oluje sam se prestala nadati i svaka se nada ugasila. Muža sam često sanjala. Ti snovi uvijek su bili vjerni. Obično bih sanjala da me netko progoni i napada, a on me uvijek branio. I kad sam se probudila, bilo mi je još teže - svjedoči Milka. Svekrva je kupila grobno mjesto u koje će pokpati posmrtne ostatke svojih sinova kada ih nađe. Na žalost, nije dočekala taj dan. Umrla je prije 10 godina uplakana i nesretna jer nije saznala istinu o svojim sinovima. Pitamo Milku što bi joj značilo da nađe supruga. Promišlja, pa kaže:
'Samo da ga nađem’
- Da ga nađem, bilo bi mi drago. Mogla bih otići i zapaliti svijeću i duša bi mi bila mirna. Voljela bih da mu mogu otići na grob, isplakati se na njegov rođendan, blagdane.. Sreća je da su tu uz mene djeca i unučad, uz njih mi je sve nekako lakše i ljepše. Iako.. Nedostaje mi suprug i da znam da me čuje poručila bih mu da bih voljela da je živ, da sam tu sama, da ga čekam i da bih voljela da budemo zajedno - otirući suzu zaključila je Milka.
Sve sam ispitivala o sudbini supruga, nitko ništa ne zna
Milka se u Kostajnicu vratila 1997. godine. Zaposlila se kao čistačica u policiji da može prehranjivati sinove. - Radeći u policiji, sve bivše susjede koji su se vratili kao prognanici ispitivala sam o sudbini supruga. No uvijek su odgovarali kako oni ništa ne znaju i da pita one koji su bili glavni - rekla nam je tužno Milka.