Oko 15 kilometara od grada Nagasakija nalazi se napušteni otok, bez stanovnika, ali prepun povijesti. Otok Hashima, nekad meka podmorskog iskopavanja ugljena, bio je slika onoga što se u vrijeme njegove najveće moći nazivalo japanskom brzom industrijalizacijom.
Također poznat kao Gunkanjima (Battleship Island eng., ili "otok ratnih brodova") zbog svog oblika koji jako podsjeća na japanske bojne brodove, Hashima je od 1887. do 1974. godine funkcionirao kao pogon za ugljen.
Nakon što su se rezerve ugljena počele trošiti, a nafta sve više zamjenjivala ugljen, rudnici su se počeli gasiti i ljudi su otišli. Nakon toga, otok Hashima bio je ignoriran gotovo tri desetljeća.
Ali, kako su se napušteni betonski zidovi počeli urušavati i cvjetala je bujna flora, dotrajali otok privukao je pažnju onih koji su bili zainteresirani za povijesne i netaknute ruševine, pa je s vremenom postao turistička atrakcija.
No, prošlost otoka Hashima nije tako jednostavna, a još manje idilična.
Povijest otoka dosta je mračna, naročito zbog Drugog svjetskog rata i činjenice da je Japan tijekom rata na otoku iskorištavao korejske civile i kineske ratne zarobljenike kao prisilne radnike.
Procjenjuje se da je na otoku između tridesetih i kraja rata umrlo više od 1.000 radnika, što je posljedica nesigurnih uvjeta rada, pothranjenosti i iscrpljenosti.
No, 2015. otok je dobio UNESCO-ovu zaštitu radi svog povijesnog značaja i tako postao turističko mjesto gdje je dozvoljeno dovoditi grupe turista.
Vlasnik otoka je Mitsubishi
Ugljen je prvi put otkriven na otoku početkom 19. stoljeća. U pokušaju da sustigne zapadne kolonijalne sile, Japan je krenuo u razdoblje brzog industrijskog razvoja počevši od sredine 1800-ih i iskoristio je otok Hashima za taj pothvat.
Godine 1916. izgrađen je stambeni blok na sedam katova za rudare, što je ujedno bila i prva japanska armiranobetonska zgrada. Kako bi se zaštitili od tajfuna, čvrst beton je korišten za stvaranje stambenih kompleksa, škole i bolnice za rastuću zajednicu.
Dok je bio uspješan kao rudnik ugljena, otok Hashima bio je dom tisućama. Godine 1959. dosegao je svoj vrhunac od 5.259 stanovnika.
Šezdesetih godina prošlog stoljeća rudnici ugljena diljem zemlje počeli su se zatvarati jer je nafta postala sirovina broj jedan u svijetu. U siječnju 1974. Mitsubishi je zauvijek zatvorio rudnike.
Čak i nakon što je stanovništvo palo na nulu, Mitsubishi je zadržao vlasništvo nad otokom.
Nakon obnove srušenih zidova, otok i njegovi netaknuti stambeni kompleksi otvoreni su turistima 2009. godine. Jedinstveno uređenje otoka, posebice gustoća nagomilanih zgrada koje su nagrizane korozivnošću soli u vjetru iz morske vode, učinilo ga je popularnim odredištem.
Znanstvenik Takafumi Noguchi je, zajedno s timom drugih istraživača, 2011. godine počeo istraživati otok kako bi vidio kako se mogu spasiti građevine.
Unatoč rastućoj turističkoj djelatnosti, pa i drugim načinima komercijalizacije otoka, koji se pojavljuje i u filmovima, pa tako i u filmu Skyfall, velika većina otoka ostaje zabranjena posjetiteljima, budući da bi bila potrebna velika ulaganja za sigurnost starih zgrada, što bi na kraju ugrozilo povijesno stanje cjelokupne imovine.
Ali, ne smije se zaboraviti i ona druga strana priče. Mučna iskustva robovskih radnika daju potpuno drugačiju vrstu sablasnosti otoku Hashima. Nakon što je Japan kolonizirao Koreju i napao Kinu, koristili su regrutiranu radnu snagu u tridesetim i četrdesetim godinama kako bi prisilili tisuće ljudi na rad u rudnicima.
Zbog otoka je napeto između Japana i Južne Koreje
Radnici su opisali uvjete kao naporne i nehumane. Vrijeme je bilo vlažno i hrana je bila loša i nikakva. Ako su popuštali u radu, tukli su ih. Lokalni zapisi navode da je na otoku između 1925. i 1945. godine poginulo na stotine radnike, a zbog činjenice da je otok Hashima bio 'dom' ratnim radnicima, Južna Koreja je bila izrazito protiv prijedloga da mjesto bude pod zaštitom UNESCO-a.
Nakon toga, Južna Koreja je povukla svoje protivljenje, a mjesto je kasnije odobreno za uvrštenje na UNESCO-ov popis svjetske baštine. Međutim, napetost se nije potpuno raspršila, jer su japanski dužnosnici u više navrata odbijali upotrijebiti pojam "prisilni rad" ili nazvati korejske radnike "robovima".