Oštro je prolazio krivine i vlak se malo ljuljao. Kad sam vidio da istom brzinom prolazi Autobusni kolodvor, povikao sam suputnicima iz kupea da se dobro prime. Čuo se udarac i vlak je izletio s tračnica - ispričao je svojedobno Ljubo Radeljević (64). Ovaj umirovljeni strojovođa bio je među rijetkima koji su prije 47 godina preživjeli jednu od najtežih željezničkih nesreća u Europi. Prema službenim podacima, poginulo je 155 ljudi, a još 90 je ranjeno. No neki vjeruju da se točan broj poginulih nikad neće znati. Bilo je to 30. kolovoza 1974.
Izvanredni brzi vlak koji je vozio na relaciji Atena - Beograd - Zagreb - Dortmund u 22.40 sati ulazio je u zagrebački Glavni kolodvor brzinom od čak 103 km/h. Pri tako velikoj brzini kompozicija od devet vagona nije mogla svladati skretnicu te su vagoni skliznuli s tračnica, zavrtjeli se u krug i prevrtali dužinom od dva i pol kilometra. Nastao je krš i lom. Mnogi putnici bili su u hodnicima čekajući stanicu. Neki od njih su poispadali iz vagona, a mnogi su ostali prikliješteni u svojim limenim ljesovima.
Ukrcao sam se u Vinkovcima. Išao sam u Zagreb preuzeti smjenu - pričao je Radeljević. Vlak je malo kasnio iz Beograda jer je mijenjao lokomotivu.
Vlak nigdje nije stajao do Slavonskog Broda. Zatim je nastavio prema Zagrebu
Teren su čistili tjednima
- Vozio je dosta brzo. U početku se nisam brinuo, no kad sam vidio da ne usporava na ulazu u kolodvor, znao sam da nije dobro. Osjetio sam snažan udarac. Naš vagon skliznuo je s postolja i nastavio klizati po šinama te se zaustavio na stupu - dodao je Radeljević.
Još sedam vagona se prevrnulo i zabilo u upravnu zgradu, a posljednji je ostao na tračnicama.
Dodao je da su tjednima poslije čistili teren. Unatoč tome, do listopada ili studenog i dalje se snažno osjećao miris krvi.
- Sve smo mogli očistiti, ali taj miris nikako. Još ga osjećam u nosnicama kad se svega sjetim. Mjesecima poslije znali smo među tračnicama pronaći sitne ljudske kosti koje istražitelji nisu pokupili. Vjerujem da je žrtava bilo i više nego što je identificirano jer je tamo bilo toliko različitih dijelova tijela razbacanih uokolo - ispričao je.
Zbog nesreće bivša vlast odmah je mobilizirala sve raspoložive policajce, liječnike, čak i vojsku. Među liječnicima koji su u to vrijeme radili u Klinici za traumatologiju bio je prof. dr. sc. Boris Hranilović (86). U Traumi je proveo 40 godina, od mladog stažista do šefa Klinike.
Na posao su stigli gotovo svi zaposlenici bolnice, a tri operacijske sale radile su cijelu noć.
'Po snimkama sam prepoznao nastavnicu moje kćeri'
- Imali smo 50-60 ozlijeđenih, od toga desetak teško. Te noći najviše je bilo amputacija, uglavnom udova, ruke i noge koje su bile zdrobljene. Posebno se sjećam jednog mladog policajca iz okolice Maribora. Amputirali smo mu obje noge dosta visoko. Bio je dulje vrijeme kod nas na odjelu. Unatoč tome bio je sav pun energije i veseo - ispričao je tadašnji šef jednog odjela Traume kojemu je to bila i ostala jedna od najtežih i najdužih noći na poslu.
U to vrijeme bio je jedan od najboljih i najiskusnijih inspektora kriminalističke tehnike pa nije ni čudo da je radio na tako velikom zadatku kao što je bio identificiranje tolikih žrtava. Tada još nije bila razvijena metoda prepoznavanja putem DNK stoga su se forenzičari morali osloniti na identifikaciju otiscima prstiju. Bio je to dugotrajan i mukotrpan posao.
- Uz željezničku prugu netko od bolničara pronašao je desnu žensku ruku lakiranih noktiju. Danima sam uspoređivao otisak prsta s te ruke s otiscima s kartona dok nisam otkrio tko je nesretna žena - kazao je Gudelj.
Prisjetio se posve neprepoznatljive žene koju su dovezli u Zavod za sudsku medicinu. Imala je karakterističnu bolest, deformaciju kralježnice pa smo je uspjeli identificirati pomoću rendgenske snimke.
- Bila je to školska nastavnica moje kćeri. Kad sam to shvatio, prestravio sam se - kazao je Gudelj.
Trebalo je više od mjesec dana dok nisu identificirali sve žrtve.
Neidentificirane žrtve pokopali su u zajedničku grobnicu na Mirogoju. Istraga je pokazala da su kočnice na dizel-električnoj lokomotivi tzv. kennedyjevki bile ispravne. Za nesreću su okrivili strojovođu Nikolu Kneževića i njegovog pomoćnika Stjepana Vargu jer su umjesto s dopuštenih 53 km/h ušli u stanicu brzinom od 103 km/h.
Strojovođa i pomoćnik su odslužili polovicu kazne
Kneževića su osudili na 15 godina zatvora, a Vargu na osam. Obojica su, kazali su nam njihovi bivši kolege, izašli na slobodu nakon polovice odslužene kazne. Istraga je pokazala i da su u trenutku nesreće neprekidno vozili 45 sati. Nakon tragedije, pod pritiskom sindikata, ograničeno je vrijeme trajanje smjene strojovođa.