U Hrvatskoj su prilikom velikih prirodnih nepogoda neke stvari postale toliko predvidive da ih možemo uzeti kao neku vrstu pravila. Riječ je prije svega o dvije stvari, o “kasnom paljenju” službenih institucija i “kosturima iz ormara” koji u sličnim prilikama isplivaju na površinu. Slično se dogodilo i sad, nakon katastrofalnog potresa koji je pogodio šire područje Petrinje.
Smije li se dogoditi da na pogođeno područje prije Civilne zaštite, ili neke druge institucije kojoj je to u opisu posla, u pomoć pohrle navijačke skupine? Ili da oči javnosti u sličnim situacijama nisu uperene prema Vladi nego prije svega prema volonterima iz Hrvatske gorske službe spašavanja (HGSS)? I to s pravom, naravno, jer se HGSS u sličnim situacijama nebrojeno mnogo puta do sada dokazao. Smeta li nešto slično ljudima iz Vlade? Da volonteri obavljaju posao umjesto njihovih dobro plaćenih “profesionalaca”?
Jesu li mogli do sada barem nešto naučiti iz njihova primjera? Jesu li mogli i oni, kao što je to napravio HGSS ili Crveni križ, odmah uspostaviti stožer koji bi operativno vodio sve aktivnosti na ugroženom području, čega se Vlada “dosjetila” s više dana zakašnjenja? I postoje li uopće propisane procedure i elaborati za slične situacije? A morale bi postojati, ako ništa, barem kao floskula, kao ono “Ništa nas ne smije iznenaditi” iz vremena socijalizma. Umjesto toga, Plenković se prvog dana nakon katastrofe sa svojom uparađenom svitom prošetao u pratnji televizijskih kamera apokaliptičnim petrinjskim ulicama, što je djelovalo u najmanju ruku bizarno.
Ali, ipak, netko se u Vladi toga, izgleda, dosjetio, tako da je Plenkovićeva ekipa u posljednji posjet Petrinji došla odjevena u “radnu odjeću”.
Tu su i “kosturi iz ormara”.
Mediji su danima prenosili informacije o kućama koje su se urušile tijekom potresa, a koje su obnavljane relativno nedavno, nakon rata. Uslijedili su demantiji iz Vlade, gdje se tvrdilo kako je došlo do urušavanja isključivo onih kuća koje su tom prilikom sanirane. Svejedno. S kvalitetnim nadzorom ni to se nije smjelo događati. Nažalost, sustav nadzora je rak-rana hrvatskoga građevinarstva. Sisačko-moslavački župan Ivo Žinić, koji je od 1995. godine, pa i u vrijeme kad su obnavljane sporne kuće u Petrinji i njenoj okolici, radio u Ministarstvu razvitka i obnove, ministarstvu koje je bilo odgovorno za obnovu ratom porušenih kuća, izjavio je kako se on i njegovo ministarstvo ne osjećaju odgovornim za tadašnju kvalitetu gradnje. On je svu odgovornost prebacio na sustav nadzornih službi.
Slični kosturi isplivali su i nakon katastrofalnih poplava u Gunji od prije pet-šest godina. Tad se radilo o savskom nasipu koji je na jednom dijelu popustio i izazvao katastrofu. Stručnjaci koji su se tom prilikom oglasili u medijima tvrdili su kako je do katastrofe dovelo višegodišnje neodržavanje nasipa, za što su okrivljavali Hrvatske vode. Naravno, za te propuste nitko nije odgovarao. Žinić je u jednom HRT-ovom “Otvorenom” naveo kako se za svaku spornu kuću za pet minuta može pronaći odgovorna osoba, što je apsolutno točno. Hoće li to hrvatske institucije utvrditi, ostaje da vidimo.
Već sad treba razmišljati o vremenu kad se televizijske kamere ugase i kad Petrinje neće biti u prvim minutama informativnih emisija. Minimum ispod kojeg nijedna odgovorna vlada ne smije ići je dopustiti da je “dvaput ujede zmija iz iste rupe”. Ovo je, čini mi se, ključni imperativ u vremenima koja slijede. A ne bi bilo loše da Vlada odredi instituciju, odnosno njenog čelnika, koji bi po automatizmu preuzeo vodeću ulogu prilikom sličnih katastrofa, ali i odgovornost. Možda nešto slično “na papiru” i postoji, ali se u praksi ne čini da je tako.