Viktor (12) na početku 6. razreda dobio je novu pomoćnicu u nastavi (PUN). Otkad je krenuo u školu, to mu je deveta pomoćnica ili pomoćnik. Njegov vršnjak Miha pomoćnicu ili pomoćnika još nije ni dobio.
- Svake godine ista priča. Iako bi to trebala riješiti škola, svede se na to da ja vučem za rukav poznate i nepoznate, čak zovem i Ministarstvo obrazovanja. Stavila sam objavu i na društvene mreže, podijeljena je 900 puta. Znate li koliko se ljudi javilo? Jedna osoba. Najgore je to što mi roditelji moramo raditi posao stručnjaka i škole - kaže nam njegova majka Gabrijela i dodaje kako se nada da će se s nekim uspjeti što prije dogovoriti.
Miha je samo jedno od mnoštva djece koja imaju odobrenje za školovanje uz pomoćnika, ali ga još nisu dobili. Škole se i dalje bore s nedovoljnim interesom za posao pomoćnika. Istovremeno, broj djece koja trebaju pomoćnike stalno se povećava.
- Što za dijete poput Viktora, koji ima Aspergerov sindrom, poteškoće u komunikaciji, senzorici, znači prilagođavati se novoj osobi, ne mogu uopće objasniti. A s tom osobom moje dijete provede sve vrijeme u školi, ona mu treba pomagati da prati nastavu, zapiše što se radi, pomoći mu ako ima loš dan, udara se ili mu je teško sjediti. I to su dobronamjerni mladi ljudi, ali uglavnom bez iskustva rada s takvom djecom. Škola se zaista trudi, no stav države, ali i mnogih nastavnika, da su pomoćnici maltene dadilje, neprihvatljiv je - ističe Viktorova mama Ana.
Pomoćnici u nastavi te stručni komunikacijski posrednici (SKP), koji rade s, primjerice, nagluhim učenicima, i dalje su u vrlo lošem profesionalnom položaju. Njih u škole zapošljavaju samo dok traje školska godina, a onda idu na burzu. Satnice su i dalje niske te ovise o osnivačima. To znači da će u Zagrebu dobiti, po novome, 40 kuna, a u Zgrebačkoj županiji 30 kuna, te u Virovitičko-podravskoj županiji tek 24,3 kune A njihov posao, iako traje "tek" pet-šest sati na dan, zahtijeva mnogo.
- Ti s djetetom provodiš cijelo vrijeme, i odmore i ručak, dočekuješ ga i spremaš kući. Moraš biti sto posto koncentriran na njega, na ono što mu treba. Ja sam pomoćnik već 10 godina. Vrlo je važno, osim s djetetom, ostvariti dobru komunikaciju s roditeljima, iako nas neki doživljavaju kao osobne asistente. Problem znaju biti i zaposlenici u školama, koji nas ne doživljavaju kao sebi ravne. Znalo mi se dogoditi da me ne puštaju u zbornicu i da je učiteljica gruba prema meni - kaže nam Emanuel Starčević.
Kako dodaje, dobar model bio bi onaj sličan skandinavskom, u kojem pomoćnike dodjeljuju učiteljicama i nastavnicima. Onda oni pomažu svim učenicima, ali i u organizaciji nastave. Tako su i djeca manje diskriminirana, a učiteljici je lakše. Dodatno zabrinjava to što svake godine raste broj djece s poteškoćama, kao i zahtjeva za PUN/SKP. Država je tek sad počela ozbiljnije rješavati njihov status, koji će ostvarivati prema Zakonu o osobnim asistentima, pod resorom socijale. No Ministarstvo obrazovanja moralo bi pomoćnike u nastavi prihvatiti kao neizostavan dio nastave. Time će se početi mijenjati i još vrlo česti negativni stavovi prema djeci s poteškoćama, kažu naši sugovornici.
No pitanje je koliko će se stvari pomaknuti unaprijed. Od 1. siječnja pomoćnici u nastavi trebaju potpasti pod pod Zakon o osobnim asistentima, no koliko će bolje definirati njihov status i profesionalnu vidljivost, tek treba vidjeti.
- Nisam siguran da je to dobra ideja. Ispada da će Ministarstvo socijale "iznajmljivati" pomoćnike Ministarstvu obrazovanja. Time će se teško riješiti nedostatak pomoćnika. Jedan od naših prijedloga je da se napokon dopusti članovima bliže obitelji, čak i roditeljima, da preuzmu asistenciju, jer ipak oni najbolje poznaju svoje dijete. No ta ideja ne prolazi - zaključuje predsjednik Udruge pomoćnika u nastavi PUN Hr Ivan Milotić.