Teo (11): Bez Marije bih imao sve jedinice, kako ću u petom razredu učiti bez nje?

Teo (11) nas veselo dočekuje ispred svoje Osnovne škole "Ivan Goran Kovačić" na zagrebačkoj Šalati. Petak je, veseli se vikendu i razgovoru s novinarima o svojoj pomoćnici u nastavi Javorki Mariji Samaržiji. Tea i Mariju upoznali smo na prosvjedu pomoćnika u nastavi na Markovu trgu zbog katastrofalnih radnih uvjeta za oko 4000 ljudi koji svakodnevno pomažu djeci s poteškoćama u nastavi.

Teo Popić je četvrtaš i na prvu ne djeluje da mu je Marijina pomoć uopće potrebna. On je komunikativan, vrlo brzo povezuje informacije, nema problema s upoznavanjem novih ljudi. Pa ipak, kaže da bi bez nje imao sve jedinice. Ima velikih problema s čitanjem, pisanjem, koncentracijom, brzo zaboravlja sve što nauči.

- Matematika, hrvatski, engleski, priroda... Zapravo, svi predmeti osim likovnog, glazbenog i tjelesnog. Puno sam se popravio sad u četvrtom razredu, ali i dalje mi je jako teško i dalje ništa ne razumijem. Teške su mi riječi, ne mogu ništa zapamtiti i to je jako... - pokušava objasniti Teo što ga muči.

Pokretanje videa...

VIDEO

Teo i Marija | Video: Marko Prpić/Pixell. Dreamstime

- Prvu asistenticu sam dobio u prvom razredu, onda sam brzo dobio drugu, zvala se Silvija. To mi je bilo jako teško kad je otišla. Ona mi je bila do trećeg razreda i kad smo krenuli u treći, ona je morala otići. Onda je došla Marija. Bila mi je pomoćnica u trećem, pa je sad opet došla u četvrtom i najbolja mi je. Ona mi jako puno znači - nabraja.

S različitim asistentima imao je razna iskustva u jedva četiri godine školovanja. Neki su mu, kaže, bili prestrogi, a njega je ljutilo to što mora toliko mnogo vježbati i raditi, a ništa ne razumije. Stoga savjetuje svim klincima sa sličnim problemima da se potrude te nauče što bolje čitati i da rade što više.

- I da slušaju svoje asistentice. Ja nisam to radio, ja sam samo šutio, nisam uopće htio čitati ni pisati - pokunjeno kaže.

Iz pravne službe u školu

Teo trenutačno nije u logopedskom tretmanu, uz pomoćnicu je i u individualiziranom programu, a njegova učiteljica razredne nastave daje mu dodatne vježbe. Kod kuće zadaće ne može raditi samostalno.

Marija Samaržija s Teom je bila u trećem i onda uz prekid opet sad u četvrtom razredu. Kao teolog i upravni pravnik sa završenim državnim ispitom za referenta počela je raditi u državnoj službi na pravnim poslovima. No zbog loših profesionalnih uvjeta otišla je i potom preko Hrvatskog zavoda za zapošljavanje otišla na radionicu na kojoj je shvatila kako ima talenta za rad s djecom.

PLENKOVIĆU, ZAŠTO NE ČUJEŠ? 'Bez nas djeca s poteškoćama ne mogu pratiti nastavu, a više su plaćeni berači jabuka...'

Tad je prvi put i čula za pomoćnike u nastavi te je tako došla u prvu od nekoliko osnovnih škola u kojima je dosad radila. I ona je imala svakakvih iskustava, a najteže joj je padalo to što u nekim školama uprava i kolege uopće nisu bili susretljivi. Na jednom poslu, kaže, čak nije smjela popiti čaj u pauzi.

- Najveći problemi su nam loša plaća i činjenica da ostajemo bez ugovora svako ljeto. Mene posao zaista ispunjava, djeca me vesele i nije mi problem s njima bilo što odraditi. U ovoj školi napokon imam divne kolege i upravu, kolektiv je vrlo stručan i angažiran - ističe Marija.

Satnica manja od studentske

Ona i njezini kolege imaju satnicu od nevjerojatno malih 25 kuna, što je manje i od studentske satnice. U sustavu kao da i ne postoje. Osim nekih stručnih radionica kako bi uopće mogli početi raditi u školi, dodatne stručne izobrazbe nema. No, kako i sami upozoravaju, pomoćnici u nastavi nisu nosači torbi.

Oni su djeci s poteškoćama ponekad jedini način da funkcioniraju na nastavi te usvajaju gradivo. O tome što za djecu poput Tea znači pomoćnik u nastavi precizno objašnjava njegova učiteljica razredne nastave Marijana Zelenika Šimić.

- Teo je u prvi razred krenuo bez asistenta, u drugom je uz prilagođeni program uspio dobiti i pomoćnika u nastavi. Prošli smo i lockdown i škola nam je oštećena u potresu, pa smo se i selili. Kad usporedim rad s pomoćnicima i kad je bio bez njih, oni su nam velika pomoć. Teo zaista puno napreduje s njima i u obrazovnom i u odgojnom radu, ostvario je veliki napredak. Cilj nam je maksimalno iskoristiti i razviti njegove sposobnosti. Ta pomoć se najviše očituje tijekom nastave kao pomoć u čitanju, usmjeravanju pažnje, razumijevanju upute. Sve mu i ja to kažem, ali moram raditi i s ostalim učenicima i tu je jako bitna osoba koja sjedi s njim te ga usmjerava - govori ona.

Svake godine papirologija bez garancije

Potom otkriva i onu stranu koju mnogi zaboravljaju, a to je izuzetno komplicirana i ponekad neujednačena procedura dobivanja pomoćnika u nastavi. Sami učitelji, kao i stručna služba škole, naravno, preko roditelja, moraju prikupiti brojnu dokumentaciju kojom se dokazuje dijagnoza djeteta i potreba za pomoćnikom.

PROSVJED U UTORAK Pomoćnici u nastavi traže prava koja imaju i profesori u školama

- I onda vam se događa da dijete za neizmijenjenu dijagnozu jedne godine dobiva pomoćnika, a druge mu se ne odobri. A ima iste probleme. I svake godine isti postupak, jer njihovi ugovori traju samo dok traje nastavna godina. A koliko je to samo teško za dijete - kaže Marijana Zelenika Šimić.

'To je diskriminacija'

Na to su upozorili i prosvjednici okupljeni na Markovu trgu prošli tjedan. U školama diljem Hrvatske radi više od 4000 pomoćnika u nastavi i stručnih komunikacijskih posrednika, no njihov profesionalni i poslovni status je u sivoj zoni. Satnica im je 25 kuna (u Zagrebu 30 kuna, nakon inicijative Mosta koju je prihvatio gradonačelnik Tomislav Tomašević), primaju najviše 2500 kuna mjesečno te su plaćeni po raznim osnovicama - što preko lokalne samouprave, gradova, općina, županija, što preko EU projekata. Pritom nema garancije da će ih se primiti u idućoj godini. Sve više ih i odustaje, škole sve teže pronalaze zainteresirane za taj posao, a djeca bez njih ne mogu pratiti nastavu, iako je država Zakonom o odgoju i obrazovanju dužna osigurati im pomoć u nastavi. To je diskriminacija, upozoravaju i roditelji.

A Marija i Teo sa zebnjom čekaju kraj školske godine. Teo, naime, na jesen polazi u peti razred osnovne škole, što je velika promjena i za djecu koja se bolje snalaze u nastavi od njega. No asistenta zasad nije dobio. Tužno je čuti 11-godišnjaka koji kaže kako se boji 5. razreda jer ako bude sam, mogao bi pasti razred. Pa zar je to inkluzivna nastava i pravo svakog djeteta na jednake uvjete školovanja, pitaju se roditelji, nastavnici, stručni suradnici, kao i sami pomoćnici u nastavi.

Ovo pitanje se hitno mora početi rješavati.