Kako to da jedan prosječan Čeh bez problema može doći tu 15 dana na ljetovanje u Hrvatsku, a kod nas pola ljudi moli Boga da izgura do prvoga? Stvarno mi nije jasno. A mi se kao s njima sprdamo kad donesu paštete, sarme i ostale stvari. Nije mi jasno tko je tu lud...
Pričao mi je tako jedan mali iznajmljivač apartmana čekajući iduću grupu gostiju. I, kad dobro razmislim, s jednom rečenicom sve je rekao.
- I to ne dolaze meni odvjetnici, doktori, arhitekti... Meni ti dolaze čistačice, vozači, kuhari... - nastavlja mi priču barbu, dok mu se u dvorište parkira auto čeških registarskih oznaka.
- Vidiš, ponili su sarme u tećici i sad će se njima ne’ko smijat zbog toga. A čovik zna da nema za u restoran svaki dan sist i toga se ne srami. Jer to nije stvar koje se triba sramit. Ja bi najrađe da meni samo Česi dolaze - pozdravlja me taj barba i odlazi se pozabaviti s gostima.
Boljeg načina od ovoga razgovora za prikazati razliku u mentalitetu Čeha i Hrvata nema. Jer oni su uspjeli u svemu onome što mi nismo. Dvadesetak godina od nastanka danas su europska sila te se mogu podičiti odličnim standardom i niskom nezaposlenošću, a mi... Mi imamo more.
Krenimo redom. Hrvatska se, za razliku od Češke, za samostalnost morala krvavo boriti. Domovinski rat ostavio je iza sebe bolne tragove, a nakon njega, nakon sagledanih proteklih dvadesetak godina, sve je, čini se, otišlo nekako u krivom smjeru kod nas.
Po svim brojkama, statističkim pokazateljima, rastu BDP-a... Česi su za Hrvatsku, koliko god to apsurdno zvučalo, postali velesila.
- Što ću nakon fakulteta? Pa prijavio sam se na nekoliko razgovora za posao i sad ću ‘izvagnuti’ koja ponuda mi je najbolja - kaže mi prijatelj Marek iz Češke kojeg sam upoznao radeći ondje kao turistički vodič.
O tome da možda neće naći posao uopće ne brine. A zašto i bi? U prosincu prošle godine nezaposlenih u Češkoj je svega 3,9 posto. U Hrvatskoj? Brojka je 12,2 posto. Ili u prijevodu, Hrvatska na 4,2 milijuna stanovnika ima 195.473 nezaposlene osobe, a Češke na 10,6 milijuna, dakle 2,5 puta više stanovnika, svega 90.000 više nezaposlenih.
A kad su više-manje svi zaposleni, onda je i broj siromašnih nizak. Češka se zato može pohvaliti i najmanjim postotkom siromašnog stanovništva u Europskoj uniji. Dok je prosjek EU-a 17,9 posto, u Češkoj je svega devet posto stanovništva siromašno. U Hrvatskoj, na primjer, brojka je oko 22 posto.
Ako ste mislili da su plaće u Češkoj astronomske u odnosu na one u Hrvatskoj, pogriješili ste. Prosječan Čeh mjesečno uprihodi dvjestotinjak kuna više od prosječnog Hrvata (6396 kuna u odnosu na 6190 kuna). Međutim, prosječan Čeh državi daje otprilike šestinu svoje plaće, dok prosječan Hrvat u državni budžet šalje četvrtinu svojih primanja. Isto tako, troškovi života u Češkoj su nevjerojatnih 25 posto jeftiniji nego troškovi života u Lijepoj Našoj.
Hrana u restoranima, mlijeko i brašno u supermarketu, krumpiri i rajčice na lokalnoj tržnici, pivo u vašem omiljenom ugostiteljskom objektu... Sve je oko 20 posto jeftinije u Češkoj nego što je u Hrvatskoj.
A većina toga što Česi konzumiraju proizvedeno je u njihovoj državi. Jedna su od najvećih svjetskih sila u proizvodnji (ali i konzumaciji) piva. Žitarice, povrće ili meso koje se nađe na njihovu stolu nije uvezeno iz Španjolske ili neke druge države koja nudi proizvod jeftinije, nego prednost pri plasiranju proizvoda uvijek imaju domaći. Ono čega nemaju, naravno, uvoze, ali stvari koje su u stanju sami proizvesti. Uvoz ne dolazi u obzir.
Mi, u međuvremenu, u državu puštamo svašta. Med na polici je kineski, suhe šljive su iz SAD-a, zamrznuta riba je iz Indijskog oceana, a vino nam stiže iz Južnoafričke Republike. Jer, eto, očito mediteranska klima nije dovoljno pogodna za uzgoj vinove loze. Ali uvoz te jeftinije, ali nekvalitenije hrane, nije ostavio traga samo na našim želucima, nego i na hrvatskom tržištu. Mali proizvođači se sa stranim uvoznim cijenama ne mogu nositi, a država, najčešće, ne radi ništa kako bi ih zaštitila. Pa onda i one grane gospodarstva za koje imamo sve preduvjete - stočarstvo, poljoprivreda... - nepovratno propadaju.
A ako možemo reći da nam stočarstvo i poljoprivreda propadaju, onda za našu industriju možemo reći da je već propala. Kad god je nekakva tvornica u hrvatskim vijestima, onda to nikad nije lijepa i pozitvna priča, nego gledamo lica razočaranih radnika koji se bore da bi dobili plaću koju su poštenim radom zaradili. I dok se kod nas tvornice zatvaraju, u Češkoj niču novi pogoni.
Škoda je prepoznatljiv brend na svjetskom automobilskom tržištu, koja je u 2016. godini srušila rekorde po broju prodanih vozila, a najavili su kako će tijekom 2018. godine zaposliti dodatnih 2000 ljudi. Metalurgija im je izrazito jaka, a zemlja je bogata kamenim ugljenom, cinkom...
A prije samo deset godina situacija je bila potpuno drugačija. Česi su sanjali da žive i imaju plaće kao Hrvati. Međutim, deset godina puno toga promijeni. Njihove plaće su u usporedbi s 2006. godinom narasle gotovo 90 posto, dok su istodobno u Hrvatskoj narasle oko 25 posto. Osim toga, češki BDP je jedan od najbrže rastućih u Eiropi te su na najboljem putu da postanu “Mala Njemačka”, kako im tepaju neki ekonomisti.
Zbog svih navedenih razloga, Česi iz svoje domovine ne bježe i odlučuju se na ostanak. Hrvati, kao što svi znamo, svakodnevno pune avione za Irsku ili autobuse za Njemačku.
Zato nam je i broj stanovništa u stalnom padu te crna predviđanja govore kako će Hrvatska do 2050. godine izgubiti do 30 posto stanovništva, dok će Češka u istom periodu izgubiti oko pet posto stanovništva.
I kad podvučemo crtu. Češka je gotovo u svemu bolja od nas. Imaju svjetliju budućnost, standard im neprestano raste, ljudi ne bježe iz zemlje, a mi Hrvati se trebamo dobro zamisliti. Hoćemo li na primjeru Češke pokušati nešto naučiti i onda te stvari pokušati primijeniti kod nas. Ili im se možemo smijati kad dođu s tećicom sarmi ljeti na našu obalu...