Odlazak Zdravka Marića idealan je moment da podvučemo crtu i zbrojimo rezultate mandata ministra čiji su objektivno najmjerljiviji, odnosno da usporedimo stanje javnih financija s kojim se susreo kad je prvi put zasjeo u tu vruću fotelju, 2016. godine, te stanje koje nam je ostavio u nasljeđe. U europskom kontekstu, a posebice u vremenima recesija, ministri financija mogu postati i političke superzvijezde, poput Yannisa Varoufakisa ili Wolfganga Schäublea, te svojom doktrinom odrediti ekonomski put ne samo svoje zemlje nego i ostatka Europe. Sudeći prema relativno blagim komentarima oporbe i hvali poslovnog svijeta, nije moguće oteti se dojmu da je onim što je Marić učinio velika većina dionika zadovoljena. Zli jezici rekli bi i da je takav sentiment očekivan s obzirom na niske standarde isporuke rezultata političara, na koje se javnost naviknula. Ipak, određen kurativni efekt na hrvatske javne financije Marić je imao, posebice ako uzmemo u obzir to da je podrška od premijera u većini vremena bila u najboljem slučaju vrlo mlaka.