Paznja ! Samozapaljiva kuca!

Tragedija, baš sam žalostan. Što radi nadležno ministarstvo da zaštiti tu ugroženu populaciju?

Beskućnici su vjerojatno najstigmatiziraniji ljudi u današnjem društvu. Postali su to sticajem razno-raznih nesretnih okolnosti, ali društvo je od njih okrenulo glavu, a najčešća reakcija njihovih sugrađana je jednaka, pogled negdje drugdje. I često, osuda, od pa narkoman, alkić neprilagođeni.... Brojne su predrasude koje gajimo prema beskućnicima. A oni su samo ljudi, ko i mi. Jedina razlika je to kaj je njima sreča potpuno okrenula leđa. Nama ostalima, nekom više nekom manje, a nekima i nije. I vjerujte, daleko više od siromaštva im pada osječaj ignorancije, samoće i odbačenosti od okoline. Koliko ima beskućnika u Zagrebu teško je procijeniti. Prema nekim podacima ljudi koji nemaju gdje ima između 500 i 600, ali vjeruje se kako se realan broj penje na preko tisuću osoba. Istovremeno u cijelom gradu postoje tek tri prihvatilišta, s kapacitetom od nekih 220 kreveta. Mnogi od njih se susreću s neumoljivom birokracijom, jer je za prihvat u prenoćište potrebna i određena papirologija, poput prijavljenog prebivališta u Zagrebu ili uputnice od socijalnog radnika, što većina beskućnika nema, s obzirom da ni ne posjeduju osobnu iskaznicu....Kako god bilo, postati beskučnik, je sudbina koju ni eventualnim nagorim neprijateljima ne želim. A ovome jadniku, ili jadnici želim vječiti mir, na nekom boljem svjetu bez tuge i zlobe, i gdje ljudi vide ljude, a ne aute u kojima se voze, vile, jahte......I da u tom svjetu ostvari ono kaj na ovom hebenom svjetu nije..I kaj je najvažnije da tamo više nikad ne bude sam.