Prvi put sam saznao da nemam imuniteta u svojoj 35. godini. Završio sam u bolnici s kroničnom upalom pluća. Bila je to totalno zbunjujuća spoznaja, započinje svoju priču Hrvoje Karadža (41) iz Zagreba.

Dijagnosticirana mu je imunodeficijencija.

- Postoji urođena i stečena imunodeficijencija. Urođena je ona koju primijete još pedijatri i obično je riječ o nasljednim bolestima, a stečena se javlja kasnije i može nastati iz niza razloga. Može biti posljedica bolesti, poput tumora, uslijed kemoterapija ili bolesti koja uništava imunitet. Najpoznatija bolest tog tipa je AIDS - objašnjava prof. dr. sc. Branimir Anić, specijalist internist i reumatolog te klinički imunolog u KBC-u Zagreb.

Put do dijagnoze često nije jednostavan, a simptomi su uglavnom česte infekcije.

- Stalna, ponavljajuća infektivna oboljenja prvi su alarm da možda postoji problem s imunitetom. Taman zaliječite upalu uha, dobijete bronhitis. Riješite se bronhitisa, evo upale pluća. Bolesti dolaze jedna za drugom. Tek se detaljnijim pretragama dolazi do pravog razloga i problema - objasnio je prof. Anić. Kaže da se u KBC-u Zagreb liječi 60-ak pacijenata s dijagnozom imunoglobulinsuficijencije, a ponekad je teško prihvatiti spoznaju o bolesti koja traje cijeli život.

- Nisam se mogao pomiriti s činjenicom da ću morati svoj život mijenjati iz korijena. Sama činjenica da moram jedanput na mjesec doći u dnevnu bolnicu i provesti jedan dan tamo da bih dobio dozu umjetnih imunoglobulina bila je frustrirajuća. Totalni gubitak vremena, kakvo ležanje, pa život prolazi. Trebalo je proći mnogo godina da bih se pomirio s činjenicom da više nisam potpuno zdrav - nastavio je priču Hrvoje.

Okidač za bolest je i stres

Kod njega je okidač za bolest vjerojatno bio stres. Svi pacijenti s tim problemom liječe se krvnim pripravcima, tj. nadoknadom imunoglobulina koju primaju venskim putem. Riječ je o doživotnim terapijama od kojih nema odstupanja.

- Život s imunodeficijencijom može biti dobar i kvalitetan ako se bolest prepozna i liječi. Ljudi s tom dijagnozom moraju biti oprezni i izbjegavati situacije u kojima mogu dobiti viroze ili druge zaraze, osobito u sezoni gripe i prehlade, no oni normalno žive i funkcioniraju stvarajući obitelj. Uz terapiju, stanje im se poboljšava, ali bez obzira na simptome, treba redovito dolaziti na kontrole i terapije - istaknuo je prof. Anić.

No u praktičnom životu društvo često ne razumije problem ljudi s tom bolešću i stvara im dodatne probleme.

- Govore ti da moraš izbjegavati velike skupine ljudi, zadimljene prostore... Haloooo, pa gdje ići? Ne mogu cijeli dan provesti negdje u šumi ili u izolaciji. Stalno moraš nekome iznova objašnjavati svoju situaciju, tu su i problemi s poslodavcima. Izgledaš normalno, a bolestan si čovjek. Čim kažeš da moraš biti odsutan jedan dan mjesečno radi toga, odmah te gledaju drukčijim očima - govori Hrvoje prikazujući drugu stranu svakodnevice u kojoj nije jednostavno biti drugačiji.

Po zanimanju je alatničar i ugostitelj, a zaposlen je u cateringu. Prihvatio je svoju bolest i trudi se normalno živjeti.

- Sve skupa to košta jako puno živaca jer utječe ne samo na tvoj život, nego i na život tvojih bližnjih. Pretjerana briga samo odmaže u svemu. Stvara pritisak, a sve u dobroj želji. Svi mi koji nemamo imuniteta nismo ništa manje vrijedni ni nesposobni za normalan način života, samo nas treba pustiti da to odradimo na svoj način. Nismo zarazni ni prijenosnici bolesti. Štetni smo jedino sebi samima ako se ne brinemo za sebe - zaključio je Hrvoje.

Sam si daje terapiju

Hrvoje je jedan od dvoje pacijenata u okolici Zagreba koji si sam daje terapiju kod kuće. Ima aparatić za kućnu primjenu koji lijek aplicira pod kožu.

- Do tada sam dobivao terapiju intravenozno, no moje je tijelo počelo odbacivati lijek. Dok nismo počeli s ovom novom primjenom pomoću potkožne aplikacije imunitet mi je doslovno bio na nuli - govori Hrvoje.