Alis Marić, blogerica i antimaskerica, ispričala se zbog "nepromišljenosti i manjka suosjećanja". 

"Ovim putem ispričavam se svima vama koji se osjećate uvrijeđeni ili povrijeđeni mojom ishitrenom i neumjesnom izjavom", objavila je vlasnica književnog bloga "Čitaj knjigu", isprovocirana burnim reakcijama koje su ovoga vikenda izbile nakon njezine objave o taksistu koji ju je "drhtavim glasom" molio da stavi masku jer ima starog oca, a ona je to odbila rečenicom: "Ne vidim poveznicu između mene i vašeg oca".

Njezina isprika došla je zbog velikih kritika javnosti i struke, zbog bojkota njezine stranice, ali i zbog, kako je napisala, "provale prijetnji, vrijeđanja i linča" koji je "uznemiravao njezinu obitelj".

Premda se ona sama nije zamarala brigom za obitelj spomenutog taksista.

No ako je njezin "manjak suosjećanja" nastao zbog "nepromišljenosti", koju bi opravdanje mogla imati hrvatska Vlada?

Promišljena katastrofa

Njezina politika u vezi koronavirusa bila je itekako promišljena. I svejedno ne bilježimo neke značajne izraze suosjećanja od premijera Andreja Plenkovića, njegovih ministara, stranačkih kolega ili kriznog stožera, unatoč činjenici da zbog Vladine politike svakodnevno od korone umre jedan pun autobus ljudi.

Vlast koja se doslovno razbacuje pijetetom kad joj to politički odgovara, dobro sakriva taj pijetet prema žrtvama korone. Zamislite samo: da svakodnevno pogine 70 ljudi od rata ili terorističkog napada ili prometne nesreće, Vlada bi se požurila izraziti pijetet, proglasiti dan žalosti, izraziti sućut, podići spomenik poginulima...

Ovako, ljudi umiru od korone u tišini, bez ikakve pažnje i pompe, negdje pri kraju objava statističkih pokazatelja, rutinski i bez ikakvog suosjećanja.

Gdje je Crkva?

Ni Katolička crkva, ona koja je poslovično zanemarivala sve žrtve osim hrvatskih i braniteljskih - od Jasenovca do Varivoda - sada se ne gura u javnost kako bi podigla glas za umrle od korone. Štoviše, bori se da crkve ostanu otvorene i da se mise ne zabrane, premda se na njima najviše okupljaju upravo rizične skupine.

Nema izraza suosjećanja ni među prosvjednicima protiv epidemioloških mjera, među antimaskerima, teoretičarima zavjere, svima koji poručuju da "umiru stari i bolesni", pa "zbog čega bismo se onda zatvarali i štitili".

Ni znanstvenici nemaju nekog suosjećanja. Neki čak javno barataju brojkama umrlih kao pukim statističkim pokazateljima ili hladno poručuju da ljudi moraju umrijeti.

Pate obitelji

Umiru i liječnici, koji ne mogu podnijeti teret ove epidemije, tolikog broja zaraženih i umrlih. U bolnicama su drame, liječnici i medicinsko osoblje traži psihološku pomoć. Nitko ne izražava suosjećanje zbog njihovih problema.

A da ne govorimo o tisućama članova obitelji umrlih od koronavirusa. To je nacionalna tragedija. A mnogi se i dalje ponašaju kao da je narodno veselje.

Gdje je nestalo suosjećanje za umrle? Gdje je nestao onaj kršćanski duh kojim se krasi ova država, a diče njezina vlast i katolički establišment? Gdje je nestao pijetet koji se izražava poginulima od metka, ali ne i umrlima od virusa?

To što umiru najslabiji trebao bi biti dodatan razlog za brigu.

Čak i danas javna televizija u svojim informativnim emisijama obilježava smrt branitelja prije trideset godina, uz izraze štovanja i sućuti. Ali ne vidimo priloge o obiteljima umrlih od korone. Ne proživljavamo njihove drame. 

Strah za mandat

Blogerica Alis Marić ispričala se zbog "nepromišljenosti i manjka suosjećanja" kad se suočila s posljedicama svog ponašanja, s reakcijama koje su se odrazile na njezin biznis. 

Zašto Vlada slično ne reagira zbog straha od posljedica po njezin mandat? 

Pijetet prema žrtvama Domovinskog rata tradicionalno se kod HDZ-a i političke desnice pojačava s približavanjem izbora. Kada će se pojačati pijetet prema žrtvama Covida 19?

Žrtvovali ljude

Andrej Plenković promišljeno je žrtvovao ljude kako bi zaštitio ekonomiju. Na kraju nije zaštitio nikoga. Hrvatska je pri vrhu zemalja po broju zaraženih, broju umrlih, ali i po padu gospodarstva.

To je rezultat takve promišljene politike. 

Njezine posljedice građani osjećaju na svojoj koži. Oni koji obolijevaju, oni koji umiru, oni koji ispraćaju mrtve, oni koji gledaju ljude kako umiru. 

I nitko nije još odstupio. Podnio odgovornost. Dao ostavku. Čak ni ispričao. 

Možda bi to ipak bilo previše. Oni koji ne mogu iskazati suosjećanje, sigurno ne mogu ni pokazati odgovornost. Ili makar grižnju savjesti.