Andrea (39) i Marko (44) Đaković udomili su četvero djece. Imaju i biološku kćer, a uskoro dolazi i sin. 'Udomiteljstvo je poziv', kažu nam
KUĆA PUNA LJUBAVI 'Udomili smo 4 anđela, imamo biološku kćer, a uskoro nam stiže i sin!'
Andrea (39) i Marko (44) Đaković imaju biološku kćer, drugo biološko dijete je na putu i ugledat će svjetlo dana za dva mjeseca, posvojili su djevojčicu i pored toga udomili još tri dječaka.
Kako kaže stara poslovica: "Složna braća kuću grade", baš tako je u domu obitelji Đaković u Oprtlju. Red se zna. Nakon doručka školarci odlaze u školu. Andrea, dok suprug radi, brine se o mlađima koji kroz igru uče i usvajaju prva znanja, crtaju zajedno i druže se, a kad školarci dođu kući, nakon zajedničkog ručka koji je u 13.30 sati, svi kolektivno odlaze na popodnevni odmor. A onda slijedi podjela zadataka. Za neke je to školska zadaća,a za druge pomoć u kući i oko nje. Kad se zadaci izvrše, slijedi omiljena igra u parku ili na igralištu. Na tu igru s nestrpljenjem svaki dan čeka svih petero mališana. Jedno drugom "do uha".
POGLEDAJTE VIDEO:
Pokretanje videa...
00:57
- Imamo biološku kćer koja ima sedam godina. Prvo smo udomili, a potom i posvojili djevojčicu koja danas ima šest godina, a tri dječaka su nam došla od rujna do studenoga prošle godine. Oni imaju 6, 8 i 8 i pol godina.
Naša biološka kći ide u prvi razred s jednim udomljenim djetetom. Mala je to škola s tek pedesetak učenika. Jedan udomljeni dječak je prvašić, jedan ide u drugi razred, a dvoje najmlađe djece ostaju sa mnom kod kuće - odmah na početku nam je rekla Andrea. Drugo biološko dijete bračni par očekuje u lipnju. I to sinčića. Kako je rekao Marko, djevojčice se baš i ne vesele braci jer su htjele žensko pojačanje. Čak je i mačka u dvorištu "muško", pa je mama Andrea obećala djevojčicama nabaviti malu zečicu, a možda i nekoliko njih. Kroz smijeh je rekla da balans mora biti približno jednak.
I sva djeca se gotovo od prvoga dana međusobno nazivaju sestrama i braćom. Svađa među njima, nakon prilagodbe. gotovo i nema, a i ako se pokoja dogodi sve se brzo riješi uz "čarobnu" riječ - oprosti. Andrea je rekla da je u današnje vrijeme teško i izazovno biti udomitelj.
- To je zbog svih stvari koje društvo i sustav traže od udomitelja. Teško je biti u današnje vrijeme i roditelj, a udomitelj je i teže jer su djeca u potrebi. Riječ je o djeci koja nemaju odgojnog i obrazovnog temelja. Dođu u takvom stanju da imaju fizičke, emocionalne i psihičke potrebe koje do tada nitko nije zadovoljavao. Udomitelj dobije dijete koje od početka treba pomoć Imali smo kod jednog udomljenog dječaka sve te potrebe. Zato je jako važno znati da ti je udomiteljstvo poziv. Kad god dođu teži problemu, sjetimo se da je to naš poziv. Vjernici smo i to nam je bitno. A do tog poziva smo došli jednoga Božića kad sam postila i u srcu dobila da želim biti udomiteljica. Ubrzo je i suprug nakon posta shvatio isto. A prije toga postali smo članovi rovinjskog crkvenog Centra za pomoć djeci 'Oaza', koji više od trideset godina pomaže kod zbrinjavanja djece u potrebi. Isprva smo oboje radili kao volonteri pomažući u centru sa svime što treba. I malo pomalo i mi smo postali udomitelji. Hvala Bogu zbog toga - rekli su nam Andrea i Marko.
Tako jednostavno su to ispričali kao da to nije velika stvar. I ne smatraju sebe nimalo herojima jer su četvero djece bez odgovarajuće roditeljske skrbi udomili u veliku i sretnu obitelj punu smijeha, radosti i zajedničkog druženja. Jer važno je, naglasili su, zajedno provoditi dio dana, grliti se, ljubiti i zajednički rasti kao sretna obitelj. A neka od udomljene djece nisu isprva htjela fizički kontakt, ljubljenje i maženje. Trebalo je puno strpljenja i ljubavi da se to dijete opusti i prepozna da ga u obitelji svi neizmjerno vole. I dok su supružnici sami odlučili postati udomitelji, rekli su da je njihova biološka kći znala za gorljivu želju svojih roditelja i skoro odmah po dolasku prihvatila prvu udomljenu djevojčicu s kojom je "kliknula". I za nekoliko dana počele su se zvati sestrama. Ali prije toga ipak je bilo pitanja. Roditelje je propitkivala kako će to kod njih doći živjeti već velika djevojčica koja nije beba u maminu trbuhu. Imala je tad četiri godine. Andrea je rekla da su najveći heroji u udomiteljstvu upravo biološka djeca koja nisu odabrala biti udomitelji i oni su ti koji dobrim dijelom sudjeluju kasnije u odgoju i obrazovanju udomljene djece.
- Kad smo predali sve potrebne papire da postanemo udomitelji, taj tjedan je naša, danas posvojena djevojčica stigla u jedan dom za djecu sa svim potrebnim dokumentima za udomljenje. A mi smo u razgovoru sa psihologom, prije nego što smo je uopće upoznali, rekli da želimo djevojčicu približno istih godina kao naša biološka kći kako bi zajedno rasle. I zamislite, jedina djevojčica u svim domovima u Hrvatskoj koje sam tad uporno zvala bila je upravo ona, danas naša posvojena kći - bila je emotivna Andrea.
I ubrzo nakon udomljene, kasnije i posvojene, djevojčice supružnici su shvatili da žele pomoći i drugoj djeci. Žele još nekome pružiti topli dom, svu ljubav, lijepu riječ i pravo obiteljsko okruženje. Žele da djeca kod njih dobiju pravu priliku biti djecom i odrasti kasnije u ljude pune razumijevanja i tolerancije. Andrea je donedavno radila u produženom boravku u jednoj školi, ali udomiteljski poziv bio je puno snažniji te se potpuno predala odgoju mališana. Andrea i Marko došli su iz Umaga živjeti u Oprtalj, u kuću u kojoj je nekad bila udruga "Nadomak suncu", koja se također bavila udomiteljstvom. Udruga je prestala s radom, a iza njih je ostalo pet kuća koje je ta udruga koja se ugasila koristila.
- Nakon zatvaranja zvali su nas želimo li se preseliti u Oprtalj jer su dvije od tih kuća poklonjene rovinjskom centru 'Oaza'. Pristali smo i u jednu smo ušli mi. Do tada smo u Umagu živjeli u unajmljenom stanu i nismo imali uvjeta za udomiteljstvo. Odlučili smo se preseliti i renovirali smo staru kuću uz pomoć dobrih ljudi koji su nam donirali namještaj, farbu za zidove, parkete... Bili su to nevjerojatna solidarnost i sloga. A sve zbog djece. Druga, pak, kuća vapi za obnovom, nakon čega će čekati nove udomitelje koji će biti spremni preseliti se u Oprtalj. Tijekom obnove naše kuće, koja ima devet spavaćih soba, paralelno smo skupljali dokumentaciju za daljnje udomiteljstvo. I drugih troje djece došlo je u našu obitelj u samo nekoliko mjeseci tijekom prošle godine - ispričali su nam Andrea i Marko.
- Naš Centar 'Oaza' postoji više od trideset godina i od početka sam ravnateljica. Imamo ukupno 25 obitelji u Hrvatskoj i 65 djece koja su smještena u tim obiteljima. Svi ti roditelji su fantastični. To su ljudi koji su tu djecu uzeli u obitelji kao svoju i ponašaju se prema njima kao prema vlastitoj djeci. Često su ih iz nemogućih situacija izvukli pa su djeca danas potpuno urednog stanja iako su se neka od njih u početku graničila i s poteškoćama u razvoju. Ta djeca danas završavaju škole po normalnom, a ne prilagođenom programu, neka su upisala i srednje škole po prilagođenom programu. Ali da nisu došla u obitelji, ne bi ni pohađali srednje škole. Obitelj čini velike stvari jer daju toj djeci pravu svrhu. Da su ta djeca u ostala u instituciji ne bi imala pravu sliku obitelji i sutra možda ne bi znala kako je to biti roditelj. Puno toga dijete gubi ako nije u obitelji, a zamjenska obitelj uvijek je najbolje rješenje - smatra Eva Husak Bačac, ravnateljica Oaze.
I svi su se toliko dobro uklopili, prihvatili da dijele međusobno svaku čokoladicu, bombon i igračke. Sva djeca ih zovu "tata i mama", iako Andrea i Marko to nikad nisu od njih tražili. To je, rekli su, kod njih došlo spontano. A supružnicima, priznali su, bude toplo oko srca na svaki "mama i tata" zaziv. Veliku podršku imaju i od drugih udomitelja diljem Hrvatske jer su uključeni u zajedničku Viber grupu u kojoj razmjenjuju iskustva i korisne savjete. Mališani su tijekom našeg posjeta uporno propitkivali tatu i mamu kad će već jednom ići u taj park. Jer park se ne propušta ma tko god došao u goste.