Iz debate Andreja Plenkovića i Davora Bernardića doznali smo da Hrvatska kani ostati suštinski ista u svijetu koji se suštinski mijenja. To je najlošija vijest sučeljavanja. Bernardić bi malo smanjio vladu, a novac za tekuće financiranje namaknuo tako što “neće krasti”. Plenković se, pak, uzda u “Charlesa Michela” i “Ursulu”.
No ni jedan ni drugi nisu rekli da ovako ustrojena Hrvatska nema osobitih šansi. Kako će se plaćati, kojim sredstvima, sve te turističke zajednice, sve te komore, županije, općine, sve te vojske ljudi u gradovima, ministarstvima, dvorovima?
Hoće li i dalje sve investicije čekati otključavanje po receptu vjetroelektrana? A onda, “kad vjetar duva, njima se džepovi pune”? Hrvatska je konstitucijski u problemu. A konstitucijski problem ne može se riješiti bez promjene konstitucije.
A promjenu konstitucije ne zaziva nitko. Tu je konstituciju bilo moguće održavati dok je zaduživanje išlo glatko a novac curio iz turizma, doznaka iz inozemstva, trošarina, poreza i parafiskalnih nameta. No te sigurnosti više nema. Novac iz EU možda i dođe, ali od turizma dugo neće biti ništa, a arhipelag ustanova i vojska ljudi koji žive od dosadašnjih renti neće smanjiti očekivanja.
Kako riješiti taj problem? To nismo čuli. Bolje bi bilo da ga rješava promišljena reformska, državnička pamet. Do jeseni će se postaviti pitanje novca. Bero ne može dobiti pet milijardi svaki mjesec samo tako što “neće krasti”. To nije dovoljno. Plenkoviću možda poznanstvo sa Charles Michelom neće biti dovoljno; “ako su braća, kese im nisu sestre”.
U svijetu koji se mijenja ne može Hrvatska ostati jedina oaza koja ostaje ista. Bilo bi mnogo bolje kad bi naši vodeći političari imali jasnu dijagnozu problema i osmišljenu strategiju njegova rješenja – lajbek bi, kako je govorio Maček, trebalo otkopčati pa ponovo zakopčati - ali oni se, u biti konzervativni, uzdaju u staru formulu: “Kako ćemo? Lako ćemo”. Hm, hoćemo li?