Više godina supruga Ivana (27) i ja radili smo kao sezonci na moru, a zimi u Austriji. Zadnju godinu tamo smo bili ‘u komadu’ i jednostavno smo shvatili da to nije život za nas. Vratili smo se kući 2015. godine na obiteljsko imanje i prihvatili se poljoprivrede. Ni jednog trenutka nismo požalili što smo tako odlučili, priča nam Matija Panić (29) iz Vrbove kraj Nove Gradiške.
POGLEDAJTE VIDEO:
Po povratku u rodno selo razmišljali su što raditi, čime se baviti, jer obiteljske zemlje su imali puno.
- U početku nisam bio toliko zainteresiran za poljoprivredu, dok nisam krenuo s Ivanom. Počeli smo najprije uređivati ribnjak s prekrasnim okolišem koji je Ivana naslijedila nakon smrti njezina tate. Od toga je sve krenulo - kaže nam otvoreno Matija, a onda je njegova bolja polovica preuzela riječ.
Otac joj prenio ljubav
- Prvo smo htjeli saditi aroniju, pa trešnju, višnju i onda smo se odlučili za nasade dunja i, evo, nismo pogriješili. Sad imamo plantažu od više od 2200 stabala, a planiramo posaditi još tisuću stabala. Dunja je dosta isplativa. Sav lanjski urod, koji je bio veći od desetak tona plasirali smo u Sloveniju, a nadamo se da će ove godine uroda biti još više. Po tome ispada da smo trenutačno najveći proizvođači dunje u Hrvatskoj - kaže nam s osmijehom na licu Ivana Panić, koja je od pokojnog oca naslijedila ljubav prema prirodi.
- Ljubav prema zemlji, voćkama i prirodi naslijedila sam od pokojnog oca Ivice Pelana, koji se nakon povratka s rada na norveškim i američkim brodovima posvetio držanju životinja: jelena lopatara, muflona, nojeva... Podigao je i manje nasade voća, borova, sagradio prekrasan ribnjak - priča nam Ivana.
Nisu poljoprivrednici, ali...
Posebna zanimljivost u cijeloj priči je što ni jedno od njih dvoje nije završilo školu poljoprivredne struke. Matija je završio za strojovođu. U Austriji je radio sve, pa i kao keramičar. Ivana je završila za poslovnu tajnicu. Ipak, uz puno truda, uspjeli su na noge podići impresivno imanje, od kojeg, na obostrano zadovoljstvo, mogu živjeti.
U voćnjacima su od ranog jutra sve do noći, posla je puno, a radne snage premalo, sve uglavnom moraju sami i uz pomoć članova obitelji. Osim nasada dunja, imaju i nasade lješnjaka, šljive, trešanja, božićnih drvaca. Uz ribnjak grade kuću za odmor, pa se zahvaljujući ribnjaku i lijepom krajoliku planiraju baviti i seoskim turizmom.
No nije uvijek bilo tako.
- Kad sam otišao u Austriju, tamo sam naučio raditi keramiku. Nakon toga vukao sam se po bauštelama, radio sezonske poslove, konobario na Jadranu i shvatio da to nije za mene, da od toga nema velike vajde, jer u većini slučajeva svi ti poslodavci i gazde uglavnom maksimalno iskorištavaju sezonce - priča Matija i dodaje kako u Njemačkoj, Austriji, Irskoj..., ne teku med i mlijeko, kako to dio mladih zamišlja prilikom napuštanja svojega doma i odlaska trbuhom za kruhom.
- Mnogi vani rade dva posla kako bi preživjeli. Mi smo ovdje kod kuće također spremni puno raditi, ali barem smo svoji na svome - dodaje Matija, kojemu život nije ispao onako kako je zamišljao, ali, prema svemu sudeći, bolje da je tako ispalo.
- Dok sam u Zagrebu pohađao srednju, mislio sam da ću cijeli život voziti vlak, a na kraju se ispostavilo da ću cijeli život voziti traktor - rekao je nedavno ovaj mladi poljoprivrednik, koji je priznao i kako je prije imao predrasude prema ovom poslu.
- Smatrao sam kako je poljoprivreda težak, prljav i zahtjevan posao, no ispalo je da bolji nisam mogao naći - dodaje Matija.
Ovaj mladi par se ne boji posla, a odnedavno su se počeli baviti uzgojem crnih svinja.
- Crna slavonska svinja je nezahtjevna za uzgoj, a daje puno mesa. To je i tradicija Slavonije. Dio prodamo, a dio ostavimo sebi. Sve je domaće - dodaje Ivana.
- Kad pogledate sve to skupa, to je za mene, Ivanu i našu obitelj puno, pa i previše posla, ali s ljubavlju prema svojem imanju sve stignemo. Naravno, velika pomoć nam je mehanizacija koju smo nabavili novcem od poticaja, projekata i za poljoprivredu i nepoljoprivredu EU. Sretni smo što smo se vratili i što možemo živjeti, raditi i zarađivati u Hrvatskoj. U Austriji smo imali višestruko veće plaće, ali ovdje radimo za sebe, svoji smo gazde i naše zadovoljstvo je neprocjenjivo. To je dokaz da se od svojega rada i u Hrvatskoj može živjeti - zaključuje s osmijehom na licu Matija.