Adil Amanet je 2017. godine odlučio napustiti rodni Pakistan i potražiti neko bolje mjesto za život. Na put je krenuo sam, a prije mjesec dana je stigao do Bosne i Hercegovine.
Čak je tri tjedna živio na platou Glavne autobusne stanice u Tuzli, a onda mu se osmjehnula sreća. Spletom sretnih okolnosti s hladnog betona ga je sklonila obitelj Husić u čijem stanu živi već nekoliko dana, piše Klix.ba.
Ovo nije Husićeva prva akcija pomoći migrantima. Već godinama pomažu ovim ljudima koji borave na platou Glavne autobusne stanice u Tuzli. Da njihovim gostima ničeg ne nedostaje brine Adira Husić, a u svemu joj pomažu suprug Jasminko, sin Ismar i kći Edita.
- Na Facebooku sam vidjela da tuzlanski volonteri traže pomoć za zbrinjavanje jednog migranta koji je imao upalu zuba. Međutim, zbog njihovog specifičnog međusobnog odnosa u kojem idu u grupama, nije ih bilo moguće sve smjestiti u moj stan. Na kraju, pomoć je trebala jednom finom mladiću koji je bio prehlađen i izuzetno stidan te sam sa sinom i njegovom djevojkom otišla po njega. Bio je to Adil koji je unio posebnu atmosferu u naš život, rekla je Adira za Klix.ba.
Adil u njihovom stanu sada ima toplu sobu, svako jutro se rano budi, a Adira i Ismar ga vode sa sobom na posao. U kratkom vremenu svi su zavoljeli ovog skromnog mladića, a on uz Husiće već uči bosanski jezik. Voli jesti jaja i ćevape, a za svoje Tuzlake već je pripremao i jedan od pakistanskih specijaliteta.
- Ne volim ljude koji samo pričaju, a nemaju nikakvih djela iza sebe. Svi govore kako migrantima treba pomoći, međutim, rijetki se za to odlučuju. Mnogi možda nisu spremni učiniti ovo što sam ja, ali im mogu pomoći i na druge načine kao što je donošenje hrane i odjeće na autobusku stanicu. To njima mnogo znači, kaže Adira.
Adil je iz Pakistana otišao u potrazi za poslom. Tamo je ostavio majku, oca i sestru koji mu jako nedostaju, ali su stalno u kontaktu.
- Nakon vremena provedenog u Grčkoj krenuo sam dalje i sada se nalazim u Tuzli. U samom početku problem mi je predstavljalo spavanje na otvorenom i nemogućnost obavljanja osobne higijene. Međutim, za mene su se, na svu sreću, pojavili članovi obitelji kod koje se sada nalazim. Mnogo sam zahvalan i sretan, a ovu obitelj gledam kao svoju, kaže Adil, u kojem Adirin sin Ismar već vidi i prijatelja.
Jasminko i Adira najbolje znaju kako se Adil osjeća u tuđoj zemlji. Naime, oni su se sa sinom Ismarom iz ratom zahvaćene BiH zaputili 1995. godine prema Njemačkoj. Tamo su proveli određen neko vrijeme, a onda su se vratili u rodnu zemlju.
Adil iduće godine planira nastaviti put prema Italiji, a Adiri je obećao da će je, kad za to dođe vrijeme, odvesti u posjet rodnom Pakistanu.