Najteže mi je kad trebam obilježiti godišnjicu mamine smrti. To me uvijek podsjeti na dane dok mi je kao djevojčici govorila da je ni slučajno ne pokopam u zemljani grob, nego u grobnicu. Jer naši se grobovi u Tenji napune vodom tijekom velikih kiša, a toga se zaista grozila. Na kraju si je grobnicu napravila 1988. godine, a eto, nažalost, već 26 godina u nju nemamo što staviti. Nisam joj ispunila jedinu želju koju mi je izrekla, tiho nam je 2017. godine govorila Ivka Trajković (74) iz Tenje.
Ona već godinama traga za majkom Marijom Cerenko, nestalom 1991. godine u tad okupiranoj Tenji. Četnici su je odveli iz njezine kuće, usred bijela dana, i zatvorili s još 11 starih ljudi koji su ostali u selu. Jedan dan su ih držali u kino sali, maltretirali i zlostavljali, a onda odvezli u Bobotu i tamo ubili. Svatko od njih dobio je metak u potiljak. Ubio ih je čovjek kojega su dobro znali, koji je odrastao u Tenji s njima i s njihovom se djecom igrao u prašini. Za taj mu je zločin i suđeno u Beogradu, ali je oslobođen. Ivka se sad nada da će među 11 pronađenih posmrtnih ostataka u novootkrivenoj masovnoj grobnici u Boboti pronaći i svoju majku. Identifikacija je pri kraju.
Mislili su da će to trajati dan ili dva pa će se smiriti. No kad su jedne noći četnici ispalili rafal na njihovu kuću, shvatili su da to ipak nije tako bezazleno.
- Mama je rekla da moramo otići i odvesti tatu jer je teško hodao. Ona je odlučila ostati, nije željela ostaviti kuću i stoku. Protivila sam se, ali nije odustajala. Otišli smo u susjedni Antunovac kod rodbine i već nakon nekoliko dana otkrili da u Tenju više ne možemo ući jer su je zatvorili. Svaki dan sam zvala mamu, a zadnji put čule smo se 2. srpnja. Rekla sam joj kako brinem što je ostala, ali ona je rekla da je sigurna i da joj nitko u selu neće ništa nažao učiniti jer je sa svima dobra. Nekoliko noći je spavala kod susjede, a onda su je treći dan odveli od kuće. Zvala sam uokolo ljude i rekli su mi da je odvedena u kino salu s još desetak staraca. Nadala sam se da je to privremeno. Da će je držati zatvorenu dok ne opljačkaju kuću i da će je onda pustiti. Ali nisu. Imala sam nadu da je živa, sve dok iz Tenje nisu izašle žene koje su živjele pored kino dvorane. One su sve to gledale. Kad su mi rekle da u kino dvorani više nema nikoga, znala sam da su ih sve negdje odveli i ubili - susprežući bol priča Ivka.
Svoje crne slutnje morala je skrivati od oca Antuna, koji se nadao da je njegova Marija još živa, da ju je netko od ljudi u selu ipak sakrio ili spasio. U toj je nadi i preminuo, u progonstvu.
- Kad smo se vratili, tražila sam bilo kakvu informaciju, bilo kakav trag. Ispitivala i sam ljude, išla od vrata do vrata, molila za bilo kakvu informaciju. Čak ni oni koje smo smatrali velikim prijateljima nisu ništa htjeli reći. Iz Tenje je 1992. godine izašao čovjek koji inače nije iz sela. Zvali su me u policijsku upravu da pročitam njegovu izjavu u kojoj stoji da su mamu došli tražiti u kuću i da je netko rekao da je ona odvedena negdje kraj silaške šume.
Zato sam u potragu krenula od Silaša. Kasnije sam čula da je viđena u Borovu Selu, ondje su bili zatvoreni u nekom vatrogasnom domu. I tamo sam otišla. Nakon toga sam išla u Bobotu. Saznala sam ime čovjeka koji ih je pokopao nakon što su ubijeni, ali je on ubrzo nakon toga umro pa ga nisam našla. Svi koji su bili zatvoreni s mojom majkom ubijeni su na stočnom groblju u Boboti - pripovijeda Ivka.
Iako je željela u Beograd na suđenje krvnicima, to joj nije odobreno. Mogla je sve pratiti jedino videolinkom. Naime, za ubojstvo 12-ero staraca iz Tenja osumnjičeni su Žarko Čubrilo, Milan Macakanja i Božo Vidaković. Ivka je Žarka znala iz viđenja, a s Milanom i Božom je odrastala, išla u školu, a kasnije i radila. Oni su jako dobro znali čiju majku voze u kamionu na stratište.