Vukovarka Johana Ledić još traga za sinom jedincem Goranom. Nestao je 1991. nakon pada Vukovara. Tražila ga je posvuda, javljali su joj se i iz Njemačke, ali to su sve bili lažni tragovi
NESTALI U DOMOVINSKOM RATU
Rekao je: 'Mama, moramo se rastati. Naći ćemo se'. Sve ga još čeka u sobi. I njegov medo
Preblago je reći da mi je jako teško, ali ne smijem se prepuštati svojoj boli koju osjećaj već 30 godina. Ostala sam sama, izgubila sina jedinca koji mi je bio sve. Suprug mi je umro od tuge za našim Goranom, ali mi žene smo jače. I ne znate koliko silno želim naći svojega sina, ali se ujedno i bojim. Prihvatila bih i najgore, no iskreno vam kažem, ne znam bih li preživjela saznanje da je mrtav, govori nam Vukovarka Johana Ledić (85).
Pogledajte video: Mnogi još traže najmilije
Pokretanje videa...
00:59
Kuću zamijenili podrumom
Njezin sin a nekoliko mjeseci kasnije, nakon pada Vukovara gubi mu se svaki trag. Imao je samo 27 godina.
– Moj Goran za mene još ima 27 godina, koliko je imao i kad je nestao. U svibnju 1991. godine dobio je posao na Ovčari. Vodio je poljoprivredno dobro do kraja kolovoza, kad više nije mogao ići na posao, jer su u grad došli tenkovi JNA. Suprug mi se jako bojao, ali sin i ja nismo se bojali ničega - pripovijedala nam je Johana 2017. godine.
Četnici su bili sve bliže
Kuću na Sajmištu, kao i mnogi njihovi susjedi, zamijenili su podrumom, a neprijateljski obruč se sve više stezao oko njihovih kuća. Kako su im susjedi bili i roditelji vukovarskog heroja Siniše Glavaševića, Siniša je i Gorana zvao da dođe raditi na Radio Vukovar.
- Suprug mi je teško obolio i preko kukuruzišta je iz Vukovara otišao u rodni Aržano. A mi smo ostali u našem gradu, nismo ga htjeli napustiti - prisjeća se Johana.
Iako nije bio u aktivnom sastavu 204. brigade, Goran je pomagao koliko je mogao.
Do zadnjeg trenutka nosio je vodu i hranu u vukovarsku bolnicu.
– Gdje je sin išao, išla sam i ja. Naša kuća bila je na prvoj liniji obrane kad su okupirali Sajmište. Četnici su nadilazili, bili sve bliže i bliže, i jednom prilikom Gorana je ranila granata. Sjećam se da je čučnuo i podigao ruku, a šrapnel ga je pogodio u ruku i desnu nogu. Odvezen je u bolnicu gdje su ga sanirali i vratili su ga k meni u podrum.
Očistila mu gojzerice
- Odmah iza toga četnici su se probili u našu ulicu. Trčali smo u grad i sklonili se u podrume pod grobljem. Odatle su nas istjerali 18. studenog 1991. - kroz suze priča Johana.
Večer prije, u podrumu je sinu očistila sive gojzerice, oprala mu hlače, zelenu vestu i maskirnu zelenu jaknu s narančastom podstavom. Duboko skriveno u jednom od džepova imao je popis radnika i otpusno pismo iz bolnice. Kad su ih istjerali iz podruma, zajedno su ih odveli u logor Veleprometa i to je mjesto gdje je neutješna majka posljednji put vidjela sina jedinca.
– Naša susjeda trebala nas je doći upisati, no nije došla. Razdvojili su nas, a ja sam nijemo stajala i gledala mu u leđa. Nisam vidjela ni čula ništa osim njega, njegovih riječi. Rekao mi je: ‘Mama, mi ćemo se sad rastati. Svatko će ići svojim putem i naći ćemo se kad će biti vrijeme’. Na ruku mi je napisao broj telefona rođaka iz Aržana, gdje mi je bio i suprug, i otišao. Tada nisam znala da odlazi zauvijek - prisjeća se Johana.
Iz Vukovara je otišla kod supruga, a potom u Zagreb, gdje je ostala sedam i pol godina.
Svugdje ga je tražila
Uključila se u sve organizacije, tražila sina posvuda, odlazila pred veleposlanstva, Hrvatski sabor, pokušala zaista sve da ga pronađe i sazna bar neku informaciju o njemu. Iako je dala sve od sebe, nije ga uspjela naći. Vratila se u Vukovar.
– Vratila sam se zbog sina. Mislila sam, kad dođem kući, doći će i on, vratit će se. Nije se vratio. U tom traženju javljalo mi se mnogo ljudi i govorilo da znaju gdje mi je sin. Tako mi je jedan čovjek iz Njemačke rekao da je zarobljen na nekom salašu u Srbiji i da mu je neki prijatelj Srbin pomogao da pobjegne. Iako mi se to činio najvjerodostojniji trag, pokazalo se da je lažan, da je uzaludno - s bolnim uzdahom priča Johana.
Sve ga čeka u sobi
Još i danas, 30 godina kasnije, pogledava na vrata svojeg doma, u nadi da će se na njima pojaviti njezin Goran.
Kuća joj je prepuna sjećanja na sina - njegove knjige čekaju ga uredno poredane na polici, svežanj ključeva kojima je otvarao objekte na Ovčari prije nego što je postala stratište, njegova diploma u kojoj nije ni stigao uživati, plišani medvjedić i mali gumeni pas Švrćo kojeg je grickao kad su mu nicali prvi zubići.
– Moj sin je bio poseban. Kad sam se vratila u Vukovar, nema tko mi nije rekao da nikad neće zaboraviti Gorana, da imamo isti osmijeh. Bio je zabavan, društven, vrijedan i uvijek okružen ljudima. Nikoga od obitelji više nemam, svi su mi umrli. Ja hoću još živjeti, ja moram živjeti, jer želim naći sina. Osjećam i nadam se da je živ i da će se vratiti – zaključila je Johana.
Bio je poseban, fali mi svaki dan
Goran Ledić agronomiju je diplomirao1989. godine na osječkom fakultetu, smjer ratarstvo.
U svibnju 1991. godine dobio je posao na Ovčari. Vodio je poljoprivredno dobro do kraja kolovoza, kad više nije mogao ići na posao, jer su u grad došli tenkovi JNA. -Moj sin bio je poseban, zabavan, društven, vrijedan - rekla je Johana.
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Odaberi temu koju želiš pratiti
Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku
