Kad je umrla omiljena Hitlerova redateljica, a doživjela je čak 101. godinu, nekrolozi na stranicama vodećih svjetskih novina bila su različiti. Jedni su govorili da je Leni Riefenstahl bila hladan propagandist koji se udružio s nacistima i radio po njihovim direktivama, a drugi da je bila silno nadarena i ambiciozna žena koja je napravila goleme stvari za razvoj filma.
Plesačica, fotografkinja, redateljica, obožavana i omražena Leni Riefensthal, u svojim filmovima uzdizala je naciste i njihovog vođu do božanstva, govorilo se da je čak ljubovala s Hitlerom, navodno nije znala za Holokaust i unatoč godinama koje su prošle ona će zauvijek ostati kontroverzna femme fatale njemačkog filma.
Htjela je biti 'Plavi anđeo'
A njezin otac, dobrostojeći poslovni čovjek imao je sasvim druge planove za svoju kći, rođenu 1902. godine u Berlinu. Želio je da izgradi svoju vlastitu poslovnu karijeru. No majka je željela imati kći umjetnicu pa ju je upisala na plesni tečaj. Tamo je mlada Leni pokazala veliki talent i vrlo brzo kao profesionalna plesačica počela putovati cijelom Njemačkom. No nakon jedne ozlijede koljena odustaje od plesa i počinje glumiti. Nakon pojavljivanja u popularnim filmovima tog vremena stječe i filmsku slavu, ali od glume definitivno odustaje nakon što je Marlene Dietrich dobila glavnu ulogu u filmu Plavi anđeo, a Leni ju je silno željela.
Film pod nazivom Plavo svjetlo (“Der blaue Licht”) iz 1932. privlači pozornost Adolfa Hitlera. Film je Leni sama režirala, bila je producentica i glavna glumica. Te iste godine na jednom političkom skupu ona sluša njegov govor i ostaje opčinjena.
Imala sam gotovo apokaliptičnu viziju koju nikad nisam mogla zaboraviti. Činilo mi se kao da se Zemljina površina širi ispred mene, kao hemisfera koja se odjednom dijeli na dva dijela, špricajući van veliki mlaz vode, tako moćan da je dotaknuo nebo i zatresao zemlju - tim riječima je u svojim memoarima opisala iskustvo upoznavanja Fuhrera.
Odmah je otišla i kupila njegovu knjigu Mein Kampf (Moja borba)
Knjiga je ostavila dubok dojam na mene. Postala sam gorljiva nacionalsocijalistkinja nakon što sam pročitala prvu stranicu. Osjetila sam da bi čovjek koji je napisao ovu knjigu nedvojbeno mogao voditi Njemačku. Bila sam veoma sretna što se pojavio takav čovjek - rekla je za britanski Daily Express 1934. godine.
'Najveći čovjek koji je ikada živio'
Odmah mu je pisala i tražila da se sastanu. I on je bio oduševljen tim prijedlogom. Uskoro je krenula njihova dugogodišnja suradnja. Prvi film koji je snimila za njega bio je Pobjeda vjere - zapravo snimka nacističkog partijskog skupa u Nürnbergu 1933. godine.
Nakon toga stigla je nova ponuda koju je isprva odbila, no vrlo brzo se predomislila jer su joj ponuđeni neograničeni resursi i potpuna umjetnička sloboda. Bio je to "Trijumf volje", iz 1935. vjerojatno najslavniji i najuspješniji propagandni film svih vremena. Film prikazuje veličanstveno organizirani partijski skup na kojem je sudjelovalo do 700 tisuća nacista i nitko pa ni najveći kritičari mu ne mogu osporiti impresivnost, a Leni je snimajući ga koristila filmske tehnike koje se danas smatraju revolucionarnima.
Filmski kritičar New York Timesa Hal Erickson između ostalog napisao je o ovom filmu da je to "Vjerojatno najmoćniji propagandni film ikad snimljen, ali Trijumf volje je istovremeno, gledano retrospektivno, jedan od najstrašnijih filmova"
Nacisti su bili oduševljeni njezinim radom pa su joj dodijelili veliku privatnu vilu koju je ona dala urediti te je izgradila privatno kino u okviru vile. Dobila je i BMW kabriolet. Nacistički ministar naoružanja i Hitlerov omiljeni arhitekt Albert Speer osobno je brinuo za izgradnju njezina filmskog grada.
Cijelo to vrijeme ona nije krila svoju naklonost nacističkom režimu i ideologiji. Otvoreno ju je zagovarala i o Hitleru pričala u superlativima. U razgovoru za američki list Detroit News 1937. kazala je: "Za mene je Hitler najveći čovjek koji je ikada živio. On je doista bez mane, toliko je jednostavan, a u isto vrijeme posjeduje veliku snagu."
Film iz 1936. godine koji je Leni snimila o Olimpijskim igrama u Berlinu zove “Olimpia” i smatra se jednim od najboljih filmova svih vremena iako prije svega slavi njemačku nepobjedivost. Tada je koristila nove tehnike, poput stavljanja kamere na tračnice kako bi se snimalo kretanje sportaša.
Logoraši kao statisti
Iako poslije njemačke okupacije Poljske 1939. u Varšavi snima njemačku vojnu paradu kojom se slavi uspješan završetak osvajanja susjedne zemlje, ona poslije u svojim memoarima kazuje da je nakon okupacije Poljske splasnuo njezin zanos nacizmom. No, teško da to može biti istina jer je Hitler nakon okupacije Francuske u lipnju 1940. godine dobio od svoje omiljene filmašice brzojav sljedećeg sadržaja
"S neopisivom radošću, duboko ganuti i ispunjeni gorućom zahvalnošću, mi dijelimo s Vama, moj Führeru Vašu i njemačku najveću pobjedu, ulazak njemačkih snaga u Pariz. Vi prelazite sve što ljudska mašta može zamisliti, Vaša dostignuća nemaju premca u povijesti čovječanstva. Kako Vam možemo zahvaliti?"
Poslije rata pokušavala se opravdati govoreći "Svi su mislili da je rat završen i u tom smislu poslala sam brzojav Hitleru."
Postojale su, nikad dokazane, sumnje da je za potrebe snimanja masovnih scena u nekim dokumentarcima koristila statiste iz koncentracijskih logora koji su nakon snimanja vraćeni natrag u logore gdje su navodno kasnije većinom i umrli. Leni je tvrdila kako su svi statisti preživjeli i da se poslije rata s nekolicinom njih uživo našla.
Iako nikad direktno optužena za ratne zločine, poslije rata je bila odbačena od filmske industrije i nije ponovno dobila šansu stvarati dugometražne filmove. Ipak, sve do svoje smrti ostala je aktivna u umjetničkom radu. Intenzivno se bavila fotografijom i snimanjem dokumentarnih filmova s podmorskim pejzažima.
Sa 70 položila ronilački tečaj
Njezine fotografije plemena Nuba iz Sudana objavljivane su u brojnim uglednim svjetskim časopisima. Knjige s fotografijama iz Sudana sedamdesetih su postale veoma popularne diljem svijeta. Na njezinim fotografijama vide se tijela polugolih Nuba, ali svi su redom mladi i bez ikakvih tjelesnih mana.Ona je to obrazložila riječima da su se stari i ružni skrivali od kamere "zbog stida". Američka književnica i kritičarka Susan Sontag smatrala je da su te njezine fotografije samo još jedan dokaz njene "fašističke estetike". No vlasti u Sudanu su bile oduševljene pa je u znak zahvale za promicanje Sudana dobila sudansko državljanstvo. Postala je tako prva strankinja koja je dobila sudansku putovnicu.
Nepresušne energije i volje za životom sa 70 godina je odlučila položiti ispit za ronioca. Lagala je da ima 50 kako bi joj dozvolili. Počinje snimati podvodne fotografije u kojima također postiže enorman uspjeh. Za svoje knjige fotografija podvodnog svijeta osvaja brojna priznanja i nagrade.
Kada joj je bilo 70 godina lažno se predstavljajući da ima 50 godina uspješno je položila ispit za ronioca. Počela je snimati podvodne fotografije što će rezultati objavom knjige s fotografijama podmorja 'Koraljni vrtovi' 1978. godine. Novu knjigu s fotografijama podvodnog svijeta objavljuje 1990. pod naslovom 'Čudo pod vodom' za što osvaja brojna priznanja i nagrade. U dokumentarnom filmu 'Moć slike' iz 1992. koji je sama producirala iznijela je svoje mišljenje o svom životu i umjetničkom radu te za njega osvojila filmsku nagradu Emmy.
Na svoj stoti rođendan 2002. objavila je dokumentarni film 'Podvodne impresije' koji govori o životu u oceanima. Premda je navršila 100 godina i dalje je nastavila fotografirati podmorje stekavši tako titulu najstarijeg ronioca na svijetu. Uživala je i u privatnom životu sa 40 godina mlađim partnerom..
Bolujući od raka preminula je 8. rujna 2003. u svom domu u mjestu Pöcking na obali jezera Starnberger, u Bavarskoj.