Radio sam kalendar sa obiteljskim slikama u gradu, a kad sam sve sredio vraćao sam se prema autu. Međutim u samom centru kad sam došao na zebru ispred bivšeg hotela se smračilo, počeo se dizati asfalt, tutnjava, imao sam osjećaj da letim metar gore, metar dolje, kao da sam na moru u valovima. Pored mene su bile neke ženske osobe, a gospođa je vikala 'Držite me! Držite me, odnijet će me!' Uhvatio sam ju, a još je tu bila osoba pored nas, jednu sam primio za ruku, a drugu nismo uspjeli uhvatiti te je pala malo dalje od nas. Kad sam došao kući kad se sve smirilo, započinje nam priču Rasim Veljačić iz Mošćenice koji se u trenutku razornog potresa od 6,2 po Richteru nalazio u centru Petrinje.
POGLEDAJTE VIDEO: Priča Rasima Veljačića iz Moščenice
U tim je trenucima grad bio u rasulu, prašine i ruševina je bilo posvuda, a panika je zavladala. On je preživio, ali kako su njegovi najbliži nije mogao znati jer su fiksne i mobilne mreže 'pale'.
- Kad je to sve prošlo, bili smo puni prašine i nakon što sam se očistio zvao sam suprugu i susjeda, ali nikog nisam mogao dobiti. Uplašilo me kad me dobila sestra jer nisam mogao dobiti suprugu i razmišljao me kako je pala kuća i poklopila ženu i unuka. Trčao sam do auta, on je bio zatrpan ciglama. Pa sam onda krenuo prema kući, a kad sam se vratio tamo gdje sam bio vidio sam hrpu cigli, ljudi jedni drugima pomažu, a na putu do kuće mi je stala jedna gospođa koja me prepoznala i dovezla kući. Bilo mi je lakše kad sam vidio da je sve u redu - govori gospodin Rasim pa nastavlja:
- Premijer i predsjednik bili su upravo tamo gdje sam bio i ja i onda je reporter koji je izvještavao rekao da se taj zid srušio i ubio djevojčicu. To je bio zid blizu nas, onda je meni došla slika te treće osobe, nadam se da to nije bila ona. A ako je - Rasim nije mogao dovršiti rečenicu i počeo je plakati.
Nije u potpunosti siguran je li ta treća žena koja se nalazila s njima bila preminula djevojčica (13) i tu si ne može pomoći.
Ostao bez automobila
Do Mošćenice ga je dovezla poznanica jer je njegov automobil u potpunosti uništen u potresu.
- Drugi dan je do mene došao prijatelj i susjed Nijaz Begić, noć prije velikog potresa netko je spavao u autu, netko nije, a mi smo išli prošetati da malo zaboravimo na to sve. I u toj svoj priči on se sjetio da mu je prijatelj objavio da se poklanja auto te rekao da će to nazvati. On je to sve napravio i drugi mi dan rekao ti ćeš imati auto 1. siječnja.
A tu je Hrvatska još jednom pokazala veliko srce i kako nije bitno tko je koje vjere, nacionalnosti ili pak boje kože u teškim situacijama.
- Čovjek je došao ispred kapije, parkirao auto i dao mi ključ u ruke, rekao 'Izvolite, evo vam auto. Ja imam drugi'. Registriran je do petog mjeseca, a rečeno mi je da auto ima registraciju do petog mjeseca, ali ni da neće biti problema s idućom. Rekao mi je 'Rasime kad god vi budete spremni dolazim pa ćemo ići kod bilježnika da auto prepišemo na vas'. To je dokaz da smo svi jednaki u ovakvim situacijama, nije pitao tko sam i što sam - objašnjava gospodin.
Ističe da je preživljavanje potresa njegovo treće rođenje. Drugi je put 'rođen' kad je nakon akcije Maslenica prebačen u Novigrad gdje je čudom preživio granatiranje.
- Padale su granate non stop, nije bilo pješačkih napada. Morali smo napraviti zaklon, a u jednom trenutku po nama su počeli padati geleri. Moj kolega i ja smo otišli na stražu, a kad smo ušli u zaklon granata je pala nekih pet, šest metara od nas. U tom trenu isto kao kad je bio potres nisam ništa vidio. Pipao sam njega je li čitav, on mene, bila su pitanja sekunde što smo ostali živi. Kasnije smo pogledali sve kad se razišlo, naše su jakne u rukama bile 'šuplje' od gelera. A ovaj treći puta je bilo koma, da mi je netko objašnjavao da se tako nešto može desiti, čudio bih se. Gledao sam samo hoće li se cesta otvoriti, hoću li propasti unutra - završava gospodin Rasim koji ima novi 'rođendan' i novi automobil.