Viceadmiral Takijirō Ōnishi (53), zapovjednik I. mornaričke zračne flote i jedan od admirala koji su uživali ugled u ondašnjem društvu na današnji dan 1945. izvršio je ritualno samoubojstvo (seppuku). Prije samog čina pozvao je sve mlade ljude na obnovu Japana i rad za mir među narodima. Također, u svojoj oproštajnoj poruci poslao je ispriku 4 tisuće pilota koje je poslao u smrt.
Kako bi dodatno iskazao svoju pokoru nije koristio kaishakunina (asistenta koji nakon rezanja utrobe odsiječe glavu), pa je nakon reza utrobe umirao 15 sati.
Žrtva za cara
Naime, Japan je za kamikazama posegnuo tek krajem rata, 1944. godine. U listopadu te godine su za žaljenjem gorko zaključili da nije u stanju zaustaviti napredovanje američke vojske i saveznika.
Nalazili su se u bezizlaznoj situaciji. Imali su sve manje iskusnih pilota, a pošiljke novih aviona nisu stizale na vrijeme. Admiral Onishi zalagao se za udvostručavanje letačkog osoblja koje bi trebalo okrenuti novu kartu u ratu sa SAD-om. Njegova ideja je bila stvaranja pilota koji će se žrtvovati za cara, tzv. „dobrovoljne postrojbe za smrt“. One su Amerikance trebale natjerati na povlačenje.
- Moramo poslati naše 'zeroe' (tip japanskog lovca, op. a.) pune eksploziva u samoubilačke misije na neprijateljske mete - predložio je. Vojni vrh je to prihvatio. Po njegovoj ideji tako su se avioni' Mitsubishi A6 Zero' opremili sa bombama od 250 kilograma. Takvim avionom pilot bi se slupao o nosač aviona.
Pobilo oko 5000 američkih mornara
Prvi uspješni napad kamikaza (jap. božanski vjetar) zbio se 25. listopada 1944. kada je nekoliko desetaka zrakoplova Zero napalo američke eskortne nosače. Izvela ga je 201. zrakoplovna mornarička divizija pod Onishijevim vodstvom, a tom su prigodom potopili 11, a oštetili 89 brodova.
Do kraja rata 3862 japanska mladića pokušala su se zabiti ili se i zabilo u brojne američke ratne brodove i pritom pobilo 5000 američkih mornara.
Najviše kamikaza, njih oko 2000, izginulo je od travnja do lipnja 1945. u borbama za Okinawu.
Mač kojim se Takijirō Ōnishi dokrajčio čuva se u vojnom muzeju u Tokiju. Njegov pepeo nalazi se na dva mjesta. Dio je u hramu u Yokohami a dio na javnom groblju u bivšem selu Ashida.