Ukrajina se obraća svjetskoj javnosti s apelom za pomoć u oslobađanju svoje nacionalne heroine, natporučnice ukrajinske vojne avijacije Nadije Savčenko (33), iz ruskog zarobljeništva.
Kad je počela ruska agresija na istok Ukrajine, Nadija se prijavila kao dragovoljac pješadijskom bataljunu Ajdar. Da bi došla u tu brigadu, uzela je godišnji odmor. 18. lipnja, za vrijeme bitke oko Luganska, zarobili su je separatisti dok je pokušavala izvući ranjenika s bojišta. Idućeg dana, očigledno s propagandističkim ciljem, na internetu je osvanula snimka njezina ispitivanja.
Međutim, učinak je bio potpuno suprotan onom kojem su se nadali. Cijeli ukrajinski narod je bio zadivljen snagom djevojke koja je, znajući da je njen život ugrožen, mirno i dostojanstveno razgovarala s neprijateljima. Na pitanje ruskog obavještajca “Koliko snaga nam je suprotstavljeno?” ona je s ponosom uzvratila: “Mislim da je cijela Ukrajina”. U jednom danu Nadija je postala nacionalna heroina, koju sad zovu ukrajinskom Ivanom Orleanskom.
Kad su je zarobili, dugo vremena se o njoj ništa nije znalo. Tek nedavno su objavili da je u zatvoru u ruskom gradu Voronježu. Rusi još žele suditi te joj prijeti doživotna kazna. Situacija je potpuno apsurdna, mada to, izgleda, nimalo ne brine rusku stranu. Jasno je da su separatisti nezakonito odveli djevojku u susjednu zemlju, koja službeno tvrdi kako uopće nije upletena u sukob na teritoriju Ukrajine. Da je stvarno tako, Rusi bi je morali odmah predati ukrajinskim vlastima. Međutim, ruske službe su izmislile nesuvislu verziju i službeno kažu kako je Nadija ilegalno ušla u Rusiju kao izbjeglica i tamo je navodno bila uhićena tijekom kontrole dokumenata. Optužuju je i da je pridonijela pogibiji dvojice ruskih novinara na istoku Ukrajine. Ti novinari su nezakonito ušli u Ukrajinu iz Rusije i bez ikakvih novinarskih oznaka na odorama pratili napad skupine proruskih terorista na ukrajinsku vojsku. Dakle, sudjelovali su u bitki i poginuli od minobacača. Nadija Savčenko u to vrijeme nije bila tamo te im nikako nije mogla pomoći ni odmoći. Njihova smrt treba Moskvi da bar nekako povežu Nadiju sa štetom nanijetom državljanima Ruske Federacije. Rusija dugo nije dopuštala susret Nadije i ukrajinskog konzula što je grubo kršenje međunarodne konzularne konvencije. Konzul je uspio posjetiti zarobljenicu tek 16. srpnja. Ispostavilo se da je Nadija štrajkala glađu da joj dopuste susret. Potvrdila je da su je nasilno autom odveli u Rusiju s vrećom na glavi i lisicama na rukama. Radi se, dakle, o pravoj otmici, o međunarodnom terorizmu na državnoj razini. Kremlj se čak i ne trudi naći vjerodostojna opravdanja. Ukrajina poduzima sve da oslobodi Nadiju. Njezin slučaj počeo je razmatrati i Europski sud za ljudska prava. Ali Nadiji je potrebna i podrška međunarodne zajednice, svih kome je stalo do slobode, demokracije i pravednosti. Dok su je ispitivali, rekla je okupatorima: “Vi me nećete pustiti. Zbog optužbi će me i ubiti“. To nikako ne smijemo dopustiti.
Rusi: Kriva je za smrt novinara
Nadija je sudjelovala 17. lipnja u ubojstvu ruskih novinara, rekao je početkom Vladimir Markin iz ruskog odbora za istrage. Novinari su snimali sukobe kod Luganska kad ih je pogodila minobacačka granata, prenosi ruska televizija NTV.
Postala je moćna dizajnerica, ali je oduvijek sanjala da bude vojni pilot
Naime, još kao srednjoškolka sanjala je da postane pilot ukrajinske vojske. Odmah poslije škole uputila se na Sveučilište vojnog zrakoplovstva u Harkovu, ali tamo su je odbili iz jednostavnog razloga što je žena. Onda je ona dobila sasvim “žensko” obrazovanje modnog dizajnera (kolege tvrde da je odlično radi), ali nije napustila svoj san o nebu. Kad je ponovno pokušala upisati pilotsku školu, objasnili su joj kako nema vojničkog iskustva. Djevojka je brzo riješila taj problem i potpisala ugovor s Oružanim snagama Ukrajine. Uskoro se našla kao ročnik u aeromobilnoj brigadi.