Kakav gospodin, komentar je koji se najčešće mogao čuti kad se govorilo o Ljubiši Samardžiću tijekom ovogodišnjeg filmskog festivala u Puli. Tako se doista u dvije riječi može opisati beogradskoga glumca, redatelja i producenta, koji je i danas, u 77. godini, zadržao mladalački šarm, ali i strpljenje i srdačnost u komunikaciji sa svakim tko bi mu se obratio. A takvih je bilo na stotine - od novinara i političara koji su u Pulu došli na 60. Festival igranog filma, do slučajnih prolaznika koji su ga zaustavljali na ulici i željeli se s njim fotografirati ili ga pohvaliti zbog neke od njegovih 130-ak nezaboravnih filmskih uloga.

Express: Ima li filmski festival u Puli posebno mjesto u vašem srcu budući da ste ovdje osvajali Arene poput pravoga gladijatora - čini mi se čak šest puta?

- Pula je, mogu slobodno reći, mitsko mjesto filmskog stvaralaštva, a Vespazijanska arena koloseum povijesti i kulture bivše Jugoslavije i Hrvatske. U njoj su se rađale zvijezde, poštovalo istinsko, kvalitetno stvaralaštvo, koje ni danas ne blijedi. A mojih šest Arena ne znači mnogo u odnosu na aplauze i ovacije kojima sam bio uvijek ispraćen iz Arene. To je ono što mi i danas grije srce, što budi moje emocije i najvažnije - moje duboko poštovanje prema svima koji su cijenili moj rad. Ne zaboravite da je film u tim ‘60-im godinama bio mlada umjetnost koja je kročila na slobodni teritorij, a o televiziji se samo pričalo. Nije bez značenja ni činjenica da je i Tito volio film, ljeta provodio na Brijunima, otvarao festivale te sam u svojoj maloj kinodvorani na Vangi godišnje gledao stotinjak filmova. Naravno, dugujem veliku zahvalnost redateljima koji su imali sluha obasipati me arsenalom različitih glumačkih izazova. Nažalost, nema više ni Bauera, ni Papića, ni Buce Gluščevića, ni Vukotića, ni Saše Petrovića, ni Golika, ali ni Dvornika, Šovagovića, Ličine...

Express: Je li i vama, kao i mnogim vašim hrvatskim i srpskim kolegama, žao što niste na otvorenju festivala imali priliku izaći na pozornicu i pozdraviti publiku?

- Svi smo jednodušno konstatirali da je šteta što svi nismo bili zajedno na sceni. Mi smo na festivale dolazili ne kao gosti nego kao tvorci svojih kreacija. Ali što je, tu je! Meni je bila velika čast da je Milenu i mene publika dočekala i ispratila ovacijama od trenutka kad smo ušli u Arenu sve dok nismo sjeli na svoja mjesta. Za našu taštinu mislim da je to sasvim dovoljno.

Express: Postoji li u vašoj karijeri uloga koja vam je posebno bila draga, a publika ili kritika je nisu upamtili kao sjajnu?

Vrijeme čini čuda, a distanca mladu generaciju udaljava od susreta s tim filmovima. Prisjetio sam se jednog filma i uloge u filmu ‘Kraljevski voz’ iz 1982. koja nije ovjenčana Arenom, ali ju je publika i kritika popratila hvalospjevima. Mira Boglić te je godine napisala u Vjesniku:

‘Nakon što je poginuo kraj skretnice, Ljubiša je, nema sumnje, postao najpopularniji filmski glumac. A kad se pojavio na pozornici pod svjetlom reflektora, to nije bila aklamacija već urnebes publike, sretne što ga vidi živog i zdravog. Otišli smo iz Arene praćeni tim aklamacijama...’. Ne verujem da je bilo tko upamtio tu kreaciju.

>>> Više pročitajte u Expressu