U bivšoj Jugoslaviji, suočenoj s nemogućnošću uvoza dovoljnih količina nafte zbog golemog vanjskog duga i globalne krize, par-nepar sustav uveden je 3. svibnja 1979. godine, u vrijeme dok je vladu vodio Crnogorac Veselin Đuranović. Automobili s registracijom koja završava na parni broj vozili su parnim datumima, oni s neparnim zadnjim brojem vozili su neparnima. Pravo na stalnu upotrebu službenih vozila imalo je samo jedanaest ljudi u cijeloj državi - članovi kolektivnog Predsjedništva SFRJ, te predsjednici Skupštine i vlade, koja se tad zvala Savezno Izvršno Vijeće. Svi ostali bili su podložni restrikcijama koje su započele u kaotičnoj atmosferi. Novinski naslovi svjedočili su o prepunim autobusima i tramvajima već prvog dana primjene zakona. Zabilježeno je da je u nekim poduzećima postotak kašnjenja na posao skočio na 50 posto. Kao i obično, vremenom se pojavilo puno ‘dovitljivih’. Najhrabriji su dopisivali crticu na broj tablice. Broj 1 bi uz malo crne ljepljive trake ili markera postao 7, ili bi se brojka 3 pokušala pretvoriti u 8. Milicija je na to bila posebno alergična, pa su kazne bile rigorozne. Susjedi koji su imali “ispravan” broj za taj dan znali su posuđivati tablice prijateljima. Rizik je bio ogroman jer se broj šasije nije podudarao, ali u manjim mjestima, gdje je milicajac bio “naš”, to je ponekad prolazilo. Neki su prijavljivali gubitak tablice kako bi dobili novu, nadajući se da će dobiti odgovarajući broj, pa bi onda ovisno o danu na auto stavljali onu registarsku pločicu koja im treba (što je bio ozbiljan prekršaj).