U nedostatku argumentirane rasprave, retorika lokalnih izbora završila je na mentalnom smetlištu ideoloških tema. Golema je minutaža potrošena na potpune bedastoće. Komunikacijski magovi pozivali su na povratak diskusije na komunalne teme, pušući na taj način u jedra stranaka koje su u svojim lokalnim sredinama pokupile simpatije birača nezadovoljnih načinom upravljanja. Međutim, pogrešno je na lokalne izbore gledati kao na referendum o visini komunalne naknade ili rješavanja problema s odvodnjom. Te teme jesu bitne za svakodnevni život građana pa stoga mogu donijeti dosta političkih poena, no lokalna politika se ne bi trebala samo fokusirati na upravljanje, nego i na planiranje, idealno na rok dulji od jednog izbornog ciklusa. Strategijsko promišljanje lokalnog razvoja i ocrtavanje vizije oživljavanja lokalne ekonomije u ovom je izbornom ciklusu većinom potisnuto u izbornim programima, vjerojatno zato što su ključni akteri predatorskog kapitalizma korupcijskim skandalima uspjeli biračima do daljnjeg ogaditi privatnu inicijativu. Međutim, pandemijom opustošene javne financije teško da će moći biti glavni financijer infrastrukturnih projekata koji bi trebali biti zamašnjaci razvoja, pa će se rješenje morati pronaći u partnerstvu s privatnim nekretninskim investitorima. Naravno, potrebno je i napustiti razmišljanje da je riječ o prodaji “obiteljskog srebra”. Ruševine ne vrijede ništa.