"Cilj ovog performansa pred rodnom kućom zloglasnog Broza, jednog od deset najvećih svjetskih zločinaca, bio je očuvati od zaborava tisuće i tisuće nedužno ubijenih Hrvatica i Hrvata", objavio je Domovinski pokret nakon što su njegovi članovi, predvođeni Igorom Peternelom, Josipom Jurčevićem i Vladom Marićem sinoć u Kumrovcu ceradom prekrili spomenik Josipa Broza Tita. 
A nakon toga zapjevali Thompsona.

Bio je to, priznat ćemo, jedinstven politički čin.

Premda ne baš pretjerano hrabar.

Pokriti Titov spomenik u 21. stoljeću, 43 godine nakon smrti Josipa Broza i 33 godine nakon raspada Jugoslavije, može svaki prosječni egzibicionist i dokoni provokator. Pa i od toga napraviti sam sebi političku reklamu.

Zakašnjela hrabrost

Prava hrabrost, međutim, bila bi pokriti Titov spomenik u vrijeme komunističke vladavine, kao čin otpora i pobune protiv "zloglasnog Broza, jednog od najvećih svjetskih zločinaca". U vrijeme kad je ta gerilska akcija mogla imati nekog smisla. Kada bi netko na to obratio pažnju. Shvatio ozbiljno. I kad bi se netko izložio ozbiljnim posljedicama.

Ovako, članovi Domovinskog pokreta pokazali su se kao pijani tinejdžeri na maturalnom putovanju.

Tita više nema, nema Jugoslavije, nema Komunističke partije, a nema ni kulta ličnosti niti političke represije prema narušavanju sjećanja na državne lidere. Ili možda ipak ima?

"Tuđman zločinac"

Performans Domovinskog pokreta probudio je usporedbe s prosvjedom branitelja Zorana Ercega koji je na otvaranju spomenika Franji Tuđmanu u Zagrebu vikao "Tuđman zločinac", nakon čega je uhićen, napadnut, isprebijan, strpan u bolnicu, bez prava na odvjetnika, a kasnije i terećen zbog remećenja javnog reda i mira.

Nitko se tada nije obazirao čak ni na HDZ-ovcima svetu činjenicu da je, danas pokojni Zoran Erceg, bio hrvatski branitelj. 

"Naprosto kao ratni veteran nisam mogao dozvoliti da se osobi koja je toliko zla nanijela hrvatskom narodu podiže spomenik", objasnio je kasnije Erceg. "Da se na takav način glorificira lik i djelo, političko naslijeđe Tuđmana, a iza njega je puno nesreće, mrtvih, jako puno zločina koje je on direktno ili indirektno poticao".

U datim okolnostima to se moglo smatrati hrabrošću.

Hrvatski pendrek 

Tako ustati protiv kulta ličnosti, političkog nasljeđa prvog hrvatskog predsjednika, pred nosom državnog vrha - a ne navečer u praznom Kumrovcu - značilo bi testirati demokraciju, boriti se za slobodu govora, za principe i uvjerenja.

Pa je Erceg zbog toga na svojim leđima doslovno osjetio blagodati te hrvatske demokracije.

Domovinski pokret, međutim, ušuljao se u Kumrovec i pokrio spomenik osobe koju nitko više ne spominje, osobe koja je bila zapovjednik, vođa i uzor Franji Tuđmanu, osobe koja je stvorila teritorijalne i ustavne pretpostavke za osamostaljenje Hrvatske.
Domovinski pokret bori se protiv fantoma.

Zoran Erceg borio se protiv novog kulta ličnosti i novog nedodirljivog spomenika, ali i nove indoktrinacije.

"U svoja četiri zida"

Jer, sjetimo se, Josip Jurčević podržavao je Tomislava Karamarka koji je izjavio da se o Franji Tuđmanu "smije govoriti samo u svoja četiri zida". Baš kao nekad i Josipu Brozu Titu.

Danas Josipa Broza više nema, ali ostao je Franjo Tuđman protiv kojeg nije moguće vikati da je zločinac, a kamoli pokriti njegove spomenike ceradom. Pa ni u gradu u kojem je Tuđman dezavuirao političku volju njegovih građana. Zoran Erceg osjetio je tu novu hrvatsku demokraciju i na svojim leđima.

Hoće li Peternel i drugovi također dobiti prekršajnu prijavu zbog nagrđivanja kumrovačkog spomenika, tek će se vidjeti. Možda bi ipak u tom slučaju mogli reći da su ispali žrtve i da je njihova hrabrost imala smisla.

Kad se već to nisu usudili godinama ranije.