Ni zdravom čovjeku s ispravnim automobilom samotni život u nekoj zabačenoj sredini ne bi bio nimalo lagan, ali barem bi za sebe mogao osigurati ono najpotrebnije da živi kao ljudsko biće. A kako je onda svim onim starcima koji se za osnovne potrebe ne mogu sami pobrinuti, onima koji su igrom sudbine ostali u selima u kojima nema nikoga, onima koji nemaju kamo i nemaju nikoga svoga da ih obiđe?! Ne možemo tvrditi da te ljude nitko ne posjećuje jer to jednostavno ne bi bilo pošteno. Ima ih, daju sve od sebe, koji put uložit će vrijeme i koje nisu dužni uložiti samo da bi do te nesretne starčadi stigli i povirili ih, donijeli im namirnice. Okupe se katkad i volonteri koji će u pomoć krenuti vođeni onom istinskom empatijom prema drugom biću. I samo zahvaljujući ovakvima stvari u realnosti funkcioniraju. Naprosto ne postoji dovoljno dobar koncept ni dovoljno ljudi da pokriju broj korisnika na terenu.