Prije 109 godina, u nedjelju, 14. travnja 1912. godine, oko 20 minuta prije nego što je sat otkucao ponoć, odvila se jedna od najvećih pomorskih havarija prošlog stoljeća.
Te tragične noći 1495 putnika Titanica pronašlo je posljednje počivalište na dnu Atlantskog oceana.
Zahvaljujući brodu Carpathia, samo njih 712 su nakon tri dana uspjeli ugledati svjetla Amerike, kamo se Titanic i zaputio. Od 2207 putnika na tad najvećem brodu u svijetu, putovalo je 30 putnika iz Hrvatske. Neki od preživjelih su kasnije ispričali kako su trojica Hrvata, dok je brod tonuo i vukao u sigurnu smrt većinu putnika, zapalili svoju posljednju cigaretu i zapjevali. Grob su pronašli upravo na dnu ledenog oceana. Jedan od “suvenira” s tog potonulog broda, zaštitni prsluk, jedini u Europi, čuva se u Pomorskom i povijesnome muzeju Hrvatskog primorja Rijeka. Donio ga je preživjeli pomorac Josip Car.
Prsluk se čuva u Rijeci
- Priča o prsluku s Titanica povezana je s putovanjem Titanica od 10. do 14. travnja 1912. godine, ali i s brodom herojem Carpathia iz Cunard Linea, koji se jedini odazvao u pomoć brodolomcima s Titanica. Prsluk povezujemo s pomorcem Josipom Carem. Radio je kao konobar na Carpathiji, a ukrcao se na Carpathiju 7. ožujka 1912. godine.
Taj brod je kao kraljevski putnički brod bio ovlašten za prijevoz pošte, putnika i transport zamrznutog mesa iz Amerike u Europu. Mogao je primiti 100 putnika u 1. razredu, 200 putnika u 2. razredu i čak 2000 putnika u 3. razredu. Na svoje prvo putovanje krenula je 5. svibnja 1903. iz Liverpoola prema Bostonu.
Svaka dva tjedna jedan je brod iz Cunardove flote kretao iz Rijeke prema Americi. Polasci putničkih brodova postali su popularni društveni događaji koji bi Rijeku svaka dva tjedna naprosto oživjeli. Ne iznenađuje stoga činjenica da se mnogo naših ljudi prijavljivalo za služenje na tim plovilima pa su zamjetan dio posade brodova činili hrvatski mornari.
Prema dostupnim podacima, od 1904. do 1913. godine iz Rijeke je na Cunardovim brodovima otputovalo oko 300.000 iseljenika - ispričao je Nikša Mendeš iz riječkog Pomorskog i povijesnog muzeja.
Josip Car, rođen u Rijeci vjerojatno 1894. godine, preživio je tragediju Titanica i nakon povratka Carpathije u Rijeku iz New Yorka početkom svibnja 1912. godine donio je sa sobom spasilački prsluk. Početkom ožujka 1912. godine ukrcao se na Carpathiju, na kojoj je služio kao član posade do pred kraj te godine.
- Car je darovao Kapeli zavjetnih darova franjevačkog samostana na Trsatu uokvirenu sliku, kolaž više novinskih izvještaja o potonuću Titanica i spašavanju ljudi. Uoči Drugog svjetskog rata Josip Car se seli u Argentinu, gdje je i umro. Nakon osnivanja Gradskog muzeja Sušak 1934., njegova je obitelj u drugoj polovici tridesetih godina 20. stoljeća darovala prsluk muzeju. Kao jedan od pet sačuvanih primjeraka u svijetu, a jedini u Europi, prsluk je izravna poveznica brodova Titanic i Carpathia s Rijekom - objasnio je Mendeš.
Troje ih je preživjelo
Nakon desetljeća neizlaganja, 2004. je odlučeno da se prsluk restaurira u Hrvatskom restauratorskom zavodu, radionici za tekstil, te je konačno od 2011. izložen u prostoru riječkog brodarstva i brodogradnje 20. stoljeća, uz makete brodova Carpathia i Titanic. Nažalost, nema podataka tko je koristio baš taj prsluk, kao ni je li taj čovjek preživio tragediju. Pomoraca iz Hrvatske na Carpathiji bilo je sedamdesetak.
Na Titanicu su Hrvati bili isključivo putnici. Od njih tridesetak, samo ih je troje preživjelo. Mara Osman - Banski (1881. - 1930.) iz Vagovine, općina Čazma, koja je putovala u Ameriku u posjet suprugu, koji je već nekoliko godina radio u Harrisburgu u saveznoj državi Pennsylvania. Preživjela je potonuće Titanica u spasilačkom čamcu broj 15. Ivan Jalševac (1883. - 1945.) iz Topolovca kraj Siska radio je do 9. ožujka 1912. u vojsci kao konjanički dočasnik. Bio je oženjen (ili zaručen). Supruga mu se zvala Katarina. Spasio se tako što je napustio tonući brod pola sata prije potonuća, i to ulaskom u čamac koji se tog trenutka spuštao s gornje palube, najvjerojatnije čamac broj 15.
U kasnijim je izjavama uvijek tvrdio da je skočio u more, iz kojeg su ga kasnije izvukli. Treći preživjeli bio je Nikola Lulić - Draja (1883. - 1962.), podrijetlom iz ličkog sela Konjsko Brdo kraj Perušića. Godinama je živio i radio u rudniku u Chisholmu u Minnesoti. Ukrcao se u Southamptonu. Putovanje na Titanicu bilo mu je treće putovanje u Ameriku, pa je zbog iskustva i poznavanja engleskog jezika bio vođa puta i prevoditelj većini hrvatskih iseljenika. On se također spasio ušavši u čamac br. 15. Mjesecima nakon katastrofe nastupao je na raznim predstavama i u cirkusima govoreći o preživljavanju na Titanicu. Potom se vratio u Hrvatsku, gdje je živio uz povremeni rad u Francuskoj. Starost je proveo u Perušiću, gdje je i umro u 81. godini. Kao dokaz postoje i određene zanimljivosti s Titanica i Carpathije, a jedan od značajnijih je svjedočanstvo Ivana Jalševca, u kojem je detaljno opisao svoje spašavanje.
Preživio pa umro u Perušiću
Riečki Novi List već 5. svibnja 1912. u članku Hrvatski putnik o katastrofi Titanica donosi pripovijest spašenog Ivana Jalševca iz Topolovca kraj Siska. Sam Jalševac i godinama kasnije u dnevnom listu Novosti iz 1936. spominje istu priču. Newyorški Hrvatski sviet tad donosi:
“U naše uredništvo došao je Ivan Jalševac, jedan od trojice naših zemljaka, koji su se sretno spasili s kobnog Titanica. A kad pripovijeda o toj groznoj nesreći, govori kao čovjek koji je već mnogo toga u životu iskusio, mnogo preturio i mnogo učinio”. “Ja sam baš spavao”, pripovijeda Ivan, “kad orijaški parobrod udari u ledenu goru. Dakako, u prvi mah nitko nije znao što se to dogodilo. Mirno se odjenuh i zapalih cigaretu te pođoh gori da vidim koji je to belaj. Vidjeh strku i navalu ljudi, snađoh se odmah i pomislih u sebi: u najgorem slučaju neće biti druge, nego da u more skočim i plivam. A za to ću se već sam misliti. I padu mi na pamet oni moji u kraju. Povratih se ipak natrag po kufer, ali o njemu ne bilo već ni govora - bio je jur u vodi. Skočih onda natrag, odlučan, da se proturam do čamaca. Ali eto nevolje: po stubama ne dadu do mjesta gori, na kojem su se sabrali gospoda putnici prvog razreda. Vrgoh se poput vjeverice na konope po strani i bacih se gori na prvo mjesto. Tuj mi pomogoše, vidite jake mišice, turah i turah desno i lijevo, dok se proturah do kraja palube, a onda pljus - pa u čamac, koji su se baš spuštali.
'Teške su to ure bile'
Tako sam bio spašen. U čamcu nas bilo 45, četiri samo muška, sve ostalo ženske. A bio je to predzadnji čamac koji se od broda pustio. Morao sam pomagati voziti. Kad smo bili kojih 30 fati daleko od Titanica, vidjeh kako se naginje s kljunom u vodu, a čuo sam do dva, tri puta da je nešto jeknulo poput eksplozije. Brod se dobro nadigne na nos i ponjuri u vodu posve. Tada ostadosmo sami u čamcu. Jest, teške su to ure bile, ali eto, hvala Bogu, izdaleka odjednom ugledasmo tanko svietlo, izgledalo je poput zvezde, a onda je raslo i raslo, dok najzad ne upoznasmo da je to brod koji nas dolazi spasiti. Bila je to Carpathia, na koju nas pomalo izvukoše...”