Adam Španić (73) iz Nove Gradiške suvremeni je slavonski Robinson Crusoe koji 15 godina živi u divljini, na prekrasnom ribnjaku okruženom starim sortama voća, bistrim planinskim potokom i bogatim šumama, na obroncima Psunja između Nove Gradiške i Okučana. Za razliku od izvornog junaka on može otići kada hoće, ali neće. Izuzetno vitalan umirovljenik, nekadašnji poznati novogradiški trgovac za sebe kaže da nije šumski odmetnik, ali da jako voli život u prirodi. Ima i svoj slogan kojeg rado ponavlja.
– Ovdje radim ono što hoću, radim kada hoću, radim koliko hoću i radim ono što volim – kaže Adam.
Umjesto da igra domino, šah i karata se sa svojim prijateljima umirovljenicima on se odlučio za život u prirodi.
– Da to nismo učinili, do sada bi sigurno bio pokojni – u šali kaže Adam.
Sve je počelo davno, negdje 1988. godine kada su on i još dvojica njegova prijatelja zaljubljenika u ribičiju odlučili pronaći mjesto gdje će izgraditi svoj ribnjak, da više ne moraju lutati savskim i drugim bespućima. Sa svojim kolegama Antom Šebaljem iz Nove Gradiške i Matom Petrovićem iz Rešetara dugo su vremena tražili pogodnu lokaciju, ponajprije da to bude lijep miran kutak prirode, udaljen od grada i vreve.
– Došli smo u Ratkovce i rekli su nam da pored potoka ima jedna parcela za prodaju. Kada smo ju vidjeli na njoj je bio posijan kukuruz. Jedna depresija u zemljištu iznad potoka učinila nam se pogodna za ribnjak i odlučili smo tu njivu kupiti. Dali smo se u uređivanje, kopanje i utvrđivanje nasipa, izgradili smo montažnu kućicu i onda su došli neki ljudi rekli su nam nemojte više dolaziti, bilo je to 1991. godine, pitali smo zašto, oni su nam rekli da to nije dobro. Pune četiri godine nismo mogli doći u svoj raj, kako smo nazvali ribnjak. Kada smo to mogli imali smo što vidjeti, sve je bilo devastirano, zapaljeno, ali nismo se dali smesti, već smo odlučili to naše mjesto za ribičiju još bolje urediti – rekao je Adam.
I stvarno, kako su godine prolazile njihov komadić raja postajao je sve ljepši. Mnogi su dolazili i divili se njihovoj upornosti, jer na njihovom ribnjaku sve se radi ručno, nema benzinskih trimera, kosilica i drugih novotarija.
– Kod nas sve radi na žgance – našalio se Adam.
Jutra su posebna, ispunjena pjevom šumskih i barskih ptica, kojima se tek pred večer pridruži kreket žaba iz ribnjaka.
- Svi ovdje živimo u skladu, pa čak i naše pčele, koje oprašuju sve ove eko voćke i usput nam daju med. Samo lani smo iz četiri košnice imali oko 100 kilograma meda za naše obitelji i prijatelje koji nam dolaze. Nema dana da netko ne navrati, upravo danas pripremam fiš paprikaš, jer imao sam sreće pošto je došao naš mladi susjed iz sela i u roku od 20 minuta u ribnjaku je ulovio dva šarana od po oko dva i pol kilograma. Jednog je odnio, a drugog je dao meni, jer moram priznati da najmanje vremena imamo za pecanje zbog kojeg smo sve ovo i izgradili – kaže Adam.