U maloj područnoj školi u Cirkveni kraj Svetog Ivana Žabna ove jeseni nema manjka dječjeg smijeha. Hodnicima trče novi prvašići, učionice su ponovno pune, a njihove učiteljice, Jasmina Medved i Mirjana Mrnjavčić, kažu kako su novu generaciju dočekale baš onako kako treba. S mnogo strpljenja, razgovora i osmijeha.

- Bila sam baš uzbuđena. Šokiralo me kad je ravnatelj rekao da ove godine imamo puno prvašića. Pa to se vrlo dugo nije dogodilo. Nisam znala što me čeka, ali sam se baš veselila - rekla nam je učiteljica Jasmina.

Posebno ih veseli što je ove godine u Cirkveni prvi put nakon više od dva desetljeća upisano dovoljno djece za dva prva razreda. Ravnatelj Tomislav Hanžeković kaže kako se, otkad radi u toj školi, od 2003. godine, takva situacija nije dogodila. U vremenu u kojem se mnoge škole suočavaju s manjkom učenika, u ovoj maloj sredini situacija je potpuno drukčija. Školu trenutačno pohađa 79 učenika, a nova generacija prvašića donijela je dodatnu živost u školske klupe. Ove je godine stiglo 10 prvašića više, pa se s 18 broj popeo na 28.

Kako nam je rekao ravnatelj, područna škola Cirkvena vrata je otvorila 2015. godine. Iako su prvotni planovi bili izrazito ambiciozni, usmjereni prema stvaranju osmogodišnje obrazovne ustanove, naposljetku je postignut dogovor o osnivanju četverogodišnje škole. Učenici tako nakon završenog četvrtog razreda obrazovanje nastavljaju u matičnoj školi u Svetom Ivanu Žabnu.

Iza statistike o dva prva razreda nisu samo brojevi. To su dječji glasovi u hodnicima, prve napisane riječi, crteži na školskim klupama, pitanja, kojih nikad nema dovoljno, i učiteljice koje će svaki dan iznova pokušavati svakom djetetu pokazati da škola nije mjesto kojeg se treba bojati nego mjesto na kojemu može naučiti nešto i biti ono što jest.

​- Imali smo na popisu ove godine tridesetak učenika samo ovdje u Cirkveni. Jedan učenik dobio je odgodu, jedno je dijete roditelj prebacio, ali uspjeli smo dobiti suglasnost za dva prva razreda - s ponosom je istaknuo Hanžeković.

Ovakav scenarij prava je rijetkost za male sredine, koje se inače bore s manjkom djece. Kako bi dočarao važnost ovog događaja, ravnatelj se prisjetio svojih početaka u ovoj obrazovnoj ustanovi te potvrdio koliko je ovakav skok u broju učenika neobičan.

​- Otkad radim ovdje, od 2003., najprije kao učitelj, a sad već deset godina kao ravnatelj, prvi se put dogodilo da imamo dva razreda. To se inače događalo samo u Žabnu kao matičnome mjestu - dodao je ravnatelj.

Učiteljice kažu da su se djeca brzo snašla. Većina ih se poznaje još iz vrtića i male škole, pa prvi dani nisu bili obilježeni velikim strahom i suzama nego prije svega uzbuđenjem. Za učiteljice je upravo manji broj učenika jedna od najvećih prednosti male škole.

- Ja sam prošlu generaciju imala 15, a sad opet imam 15 učenika i to je idealan broj za rad u grupama i parovima. Sve se stigne obići i posvetiti se svakom djetetu - rekla nam je učiteljica Mirjana.

U takvom razredu lakše je primijetiti kad se dijete muči, kad mu treba dodatno objašnjenje, ali i kad mu treba samo malo ohrabrenja.

Nova generacija, ističu učiteljice, posebno je vesela i znatiželjna. Neki su na početku malo sramežljivi, no vrlo brzo pokažu svoj karakter.

- Bili su veoma uzbuđeni prvi dan. Sada nas svaki dan pitaju ima li sutra nastave. Jedva čekaju da se vidimo - dodala je učiteljica Jasmina.

Karaktera, čini se, ne nedostaje. Šestogodišnjaci teško mogu dugo sjediti na jednome mjestu, pa se nastava često prekida kratkim razgibavanjem. Nakon petnaestak minuta rada dobro im dođe malo kretanja, a onda se vraćaju zadacima.

Najviše ih, očekivano, vesele tjelesni, likovni i glazbeni.

- Matematiku i hrvatski imaju svaki dan. Uvijek radoznalo ispituju kad će biti likovni i glazbeni - kazala je učiteljica Mirjana.

Učiteljice ističu da se način rada s djecom danas uvelike promijenio u odnosu na prošla vremena. Nekad se od učenika očekivalo da dugo sjede mirno, šute i paze da ne pogriješe. Danas je pristup mnogo otvoreniji. Pogreška nije razlog za strah nego prilika da dijete nešto nauči.

- Ako dijete nešto ne zna, tu sam da mu pomognem. Uvijek nađem tih nekoliko minuta da se posvetim i da zajedno to ispravimo. Pristup djeci danas je otvoreniji. Drago mi je što me i pitaju i ne misle da je sramota pitati. Treba ostati znatiželjan u životu i imati tu potrebu nešto naučiti - govori učiteljica Jasmina.

I upravo to žele pružiti svojim učenicima, osjećaj da u učionici smiju pitati, pogriješiti i ponovno pokušati.

Razgovor s učiteljicama otvorio je i pitanje ocjena. Posebno ih brine pritisak koji se ponekad stvara zbog školskog uspjeha. Jedinica je stresna i za dijete i za učitelja, a učiteljice smatraju da u nižim razredima ocjenjivanje ne bi trebalo zasjeniti ono najvažnije - razvoj djeteta.

- Užasno mi je žao dati jedinicu, to pretežno bude iz pisanog ispita. Kod usmenog odgovaranja uvijek postoji druga šansa da djeca nauče pa da se ponovno jave. Uvijek dam sve od sebe naći tih pola boda kako bi ocjena bila pozitivna. Kad i ne bude, što je stvarno rijetko, objasnim im da nije kraj svijeta i da sve mogu ispraviti - rekla je učiteljica Mirjana.

Roditeljima zato poručuju da djecu ne treba plašiti školom, ocjenama i obavezama. Važnije je razviti znatiželju, samostalnost i osjećaj odgovornosti. Učiteljica Jasmina posebno je izdvojila vrijednost koju želi prenijeti i vlastitoj djeci.

- Svojim učenicima rekla sam neka nauče za ocjenu, ali najvažnije je biti dobar čovjek, lako za ocjene. Nećeš biti sretan ako radiš posao koji ne voliš. Nauči za tu trojku, ali neka onda to bude dobra trojka. Da znaš da si dao sve od sebe - poručila je učiteljica Jasmina.