Daniel Antunović (41), psiholog iz Rijeke, jedan je od rijetkih u državi koji već deset godina kontinuirano radi s obiteljskim nasilnicima. U Udruzi za zaštitu obitelji - Rijeka (U.Z.O.R.), zajedno s kolegicom Dušicom Branković, na godinu 70-ak nasilnika, među kojima ima i dugogodišnjih zlostavlja- ča, pokušava “preobratiti”. 

Većinu počinitelja na njegovu adresu šalju prekršajni sudovi, dok su neki došli po preporuci Centra za socijalnu skrb. Neke žene, priznaje šokantnu istinu, nasilje nijemo trpe i dulje od desetljeća prije nego nešto ne poduzmu. 

- Nije ‘zlostavljač’ svaka osoba koja jednom na nekoga vikne ili nekoga gurne. Ta je osoba počinila nasilje, što je kažnjivo, ali biti zlostavljač je više od toga da netko u nekoj situaciji ne uspijeva kontrolirati svoje ponašanje - objašnjava Antunović. 

Na tretmane nitko od počinitelja ne dolazi samovoljno, a riječ je o punoljetnim osobama svih godišta, od 18 pa do čak 70 godina. 

- Rijetki počinitelji nasilja misle za svoje ponašanje da je ‘zlostavljanje’. Neki gube kontrolu nad svojim ponašanjem jer se ne mogu nositi s problemima oko sebe, dok neki pokušavaju uspostaviti kontrolu nad onima koji se ne ponašaju kako oni žele. 

Oni ne vide neki veliki problem u svojem ponašanju, njima je veći problem tuđe ponašanje za koje smatraju da je uzrok njihova nasilnog ponašanja. Smatraju i da je nasilje, pod određenim uvjetima, opravdano - rekao je Daniel. Cilj tretmana koji traje prosječno šest mjeseci, kako objašnjava, nije pobuđivanje kajanja kod počinitelja, nego osvješćivanje vlastitog pona- šanja, preuzimanje odgovornosti za vlastito ponašanje i zaustavljanje nasilnog ponašanja. Posao rada s počiniteljima nasilja i dugogodišnjim zlostavljačima nije nimalo jednostavan. 

Nasilne žene rijetko na meti imaju supružnike

- Iako je u razdoblju od 2004. do 2010. godine za provedbu tretmana u Hrvatskoj osposobljeno više od 130 stručnjaka, grubim zanemarivanjem tog pitanja od strane nadležnog Ministarstva pravosuđa danas se tretman kontinuirano provodi tek u 10-ak gradova od strane 20-ak osposobljenih ljudi, i to samo zahvaljujući financijskoj potpori gradova i županija. Za provedbu tretmana odvajaju se nedovoljna sredstva, dok istodobno država plaća odštete zbog neispunjavanja svojih obaveza kad se žrtve nasilja obrate Europskom sudu za ljudska prava u Strasbourgu - objasnio je Antunović. 

Prosječan počinitelj nasilja izgleda isto kao i prosječni hrvatski građanin, a osobe koje su sklone nasilju, tvrdi, ni na kakav se način ne ističu od ostalih osoba. Većina počinitelja nasilja odrastali su u obiteljima u kojima je bilo fizičkog kažnjavanja djece ili partnerskog nasilja, ali to i ne mora nužno biti pravilo. 

- Psihosocijalni tretman koji provodim u Rijeci je obavezna zaštitna mjera koju izriče Prekršajni sud i osoba je dužna po njoj postupati, što većina i učini. One koji se ne odazovu na tretman, a njih je oko 10 posto, ili koji svojevoljno prestanu dolaziti, prijavljujemo nadležnoj policijskoj upravi. Oko 50 posto osoba upućenih u tretman počinilo je nasilje pod utjecajem alkohola, a to znači da kod ostalih 50 posto nasilje uopće nije povezano s alkoholom ili drogama.

I od onih koji su bili pod utjecajem alkohola, tek manji dio je ovisan o alkoholu, a to znači da oni najprije moraju proći odvikavanje. Suprotno mitovima, tek rijetki počinitelji nasilja su pravi ovisnici ili teže psihički bolesne osobe - rekao je psiholog. Tvrdi da se muškarci ponašaju u nasilno najčešće zato što se njihove partnerice ili djeca ne ponašaju u skladu s njihovim očekivanjima, a kod osoba sa slabijom samokontrolom i niskim samopoštovanjem ljutnja se ispoljava na tradicionalan način - zlouporabom moći, jer su muškarci u prosjeku fizički jači od žena. 

- Oko 15 posto osoba upućenih kod mene na tretman su žene. Većina njih dolazi sa svojim nasilnim partnerom, kad su na njegovo nasilje odgovorile nasiljem. Manji broj žena su zapravo jedini nasilnici u svojim obiteljima i tada su njihove žrtve najčešće djeca, braća/sestre ili stariji. Žene koje su nasilne prema svojim partnerima najčešće nisu fizički nasilne, nego verbalno te one vrijeđaju i viču na partnere, ucjenjuju ih, kontroliraju i imaju ljubomorne ispade. Takva ponašanja muškarci gotovo nikad ne prijavljuju, prvenstveno zato što se ne osjećaju ugroženima ili ih je sram tražiti nečiju pomoć u vezi toga smatrajući kako se od njih kao muškaraca očekuje da to mogu sami riješiti. 

I emotivne ucjene su ozbiljno zlostavljanje

Ali počinitelja nasilja ima u svim društvenim slojevima. Ipak, može se primijetiti da među onim upućenima u tretman ima sumnjivo malo politi- čara, pravnika i liječnika. To više govori o nekim drugim pojavama u našem društvu nego o nasilnom ponašanju. Tretman se provodi isključivo s počiniteljima nasilja, a žrtve nisu obavezne sudjelovati u tretmanu. S njima se razgovara prije i kontaktira ih se tijekom tretmana radi dobivanja povratnih informacija o uspješnosti tretmana. 

Od njih se ne traži da mijenjaju nešto kod sebe, jer žrtva nečijeg nasilja nije odgovorna za nasilje kojem je bila izložena, pojasnio je Daniel. Neke partnerice odluče nakon preživljenog nasilja napustiti nasilnog partnera, i važno je pružiti im sigurnost ako se na to odluče, dok neki parovi odluče nastaviti živjeti zajedno i nakon intervencije policije, a to je mnogo lakše i kvalitetnije ostvariti ako je nasilno ponašanje zaustavljeno. 

Mnoge žene ne žele prekinuti odnos sa suprugom i ocem njihove djece već žele da taj muškarac prestane s nasilnim ponašanjem.

 - Nažalost, kod nekih nasilnika ima i recidiva, ali u Hrvatskoj se ne provodi sustavno praćenje, pa ne možemo znati točne podatke. Jedno istraživanje iz 2011. govori nam da se vjerojatnost ponavljanja nasilja značajno smanjuje nakon uspješno provedenog tretmana. Više od 90 posto ljudi sposobno je prestati s nasilnim ponašanjem ako su motivirani i ulože određeni trud. Tretman koji provodim ima unaprijed zadanu strukturu i zasniva se na kognitivnobihevioralnom pristupu. 

Nekim ženama određena doza nasilja je normalna

To znači da voditelj tretmana vodi i pomaže u preispitivanju vlastitih misli, osjećaja i ponašanja, uz podučavanje o temama vezanim uz nasilno ponašanje - kazao je. Djeca često, izravno ili posredno, svjedoče nasilju u obitelji, i to na njih ostavlja posljedice. 

- Neki ostaju sa svojim nasilnim partnerima jer su financijski ovisni ili smatraju da je određena količina nasilja u vezi ‘normalna’ i ‘prihvatljiva’, misle da je važno da djeca odrastaju uz oca, pa ma kakav on bio, smatraju sebe djelomično odgovornom za partnerovo ponašanje. Neke nemaju povjerenja da će im institucije pružiti dovoljnu zaštitu, strah ih je reakcije partnera ako ga prijave ili napuste, a neke je sram zbog toga što im se događa. Ne smije se zanemariti niti činjenica da žene vole svoje partnere, makar s njihove strane doživljavale i nasilje, te se nadaju da će se partner ‘srediti’ i neće više biti nasilan. To se ponekad i dogodi, a mnogo lakše ako se podvrgne psihosocijalnom tretmanu - objasnio je. 

Tvrdi da ljudi najčešće nisu nasilni jedni prema drugima samo zbog jednog događaja. Najčešće se čaša nezadovoljstva i frustracije puni tjednima, mjesecima, pa i godinama, a onda “kap koja je prelila čašu” može biti doslovce bilo što. - Činjenica da je supruga ponovno stavila kukuruz u maneštru, telefonski poziv s nepoznatog broja kasno navečer, ili to što netko uzvrati istom mjerom kada mu opsujete majku. 

Važno je znati da nasilne osobe često prebacuju odgovornost za svoje ponašanje na nekog drugog i upravo se radi na tome da preuzmu odgovornost za vlastite osjećaje i ponašanje, te da se nauče konstruktivnije nositi sa stresom i problemima u životu. Prvi korak u zaustavljanju nasilja može biti poziv policiji. Policija ima obavezu odazvati se na svaki poziv i svaku obavijest o nasilju u obitelji, i oni to i čine. 

Ako znate za neki konkretan slučaj da policija nije izašla na intervenciju kada je bila pozvana, slobodno o tome izvijestite načelnika nadležne policijske uprave - rekao je na kraju. Osim policije, dobra polazišna točka za zaustavljanje nasilja može biti i web stranica www.sigurnomjesto.hr.