Biograd je Bangladeš, Filip Jakov su Filipini, Pakoštanci su Pakistanci, a Zadar je Divlji zapad. Tako da sam ja zapravo u središtu svita, govori kroz smijeh Milan Mandić (66), Robinzon s otočića Bapca blizu Biograda.
Pogledajte video: On je sam na otoku
Ništa mi ne fali osim struje
Nakon što je navigavao svijetom s Tankerskom plovidbom pune 44 godine, vratio se na svoj otočić, na kojem je sad jedini stanovnik koji ne odlazi sa škoja tijekom cijele godine. Kaže da mu ništa ne fali osim struje.
Nema tamo ni dućana ni kafića, tek dvije konobe koje rade ljeti, ali Mili to i ne treba.
- Tu sam se rodio, tu i ostajem. Volim prirodu, a ne volim gužvu. Istina, prvu godinu nakon što sam se skinuo s broda, bilo mi je malo teško biti na jednome mjestu, ali navikneš se. To je kao skidanje s cigareta. A pušio sam po tri kutije na dan - kaže nam dok sjedimo u njegovu kamenom dvoru natkrivenom lozom krcatom slasnoga grožđa.
Rastu plodovi limuna i mandarina, uokolo prazne vrše.
A što radi po cijele dane sam?
- Odem barkom do Turnja po spizu, uvatim koju ribu za ručak. Nema ribe jer ih koće nemilice love, stružu mrežama o dno i sve živo pokupe, uključujući periske... Prošetam u brdo, sakupljam drva za zimu. Masline su ove godine slabo rodile. Uskoro ću uređivati brod, čim krenu bure, a kad kiša pada, pletem boce. Kupim tanki konop pa najprije ispletem njega, a onda njime opletem bocu. Problem je jedino što ne znam stati dok ne završim, a za svaku mi treba oko četiri sata. Ispleo sam ih dosad 20-ak i sve podijelio, kaže bivši mornar.
'Ma koja bi mala došla živit ovdje'
Možda bi mu ljepše bilo udvoje?
- Ma koja bi mala došla živiti na Babac - odmahuje rukom.
Uvjeravamo ga da osobno poznajemo bar deset takvih žena, ali ne da se.
- Neće nijedna. I ne treba! Ne volim ja baš kad ima ljudi, a ljeti ih bude ka mravi. Ne paše mi šušur. Nemam ja ništa protiv nikoga, ali volim mir i tišinu. Kad čujem osu i muhu u letu, dosadne komarce. Bez buke automobila. Ne mogu razumjeti ljude koji autom idu do dućana ili kafića udaljenog par koraka. Prošao sam cijeli svijet, ali to sam vidio samo kod nas i u Americi - kaže Mandić, koji automobil nema i ne želi imati, pa na kopnu koristi javni prijevoz.
Najdraža zemlja u kojoj je bio mu je Brazil. Najveće valove, od osam metara, doživio je na Rtu Horn u Južnoj Americi, a najduža ruta mu je bio put od 49 dana, od St. Peterburga do Singapura.
- Bilo je lipih, ali i žukih vremena. U Biskaju sam prošao kroz groblje brodova dok su tukli jaki valovi s Atlantika. Probudio nas je poziv upomoć u pet ujutro jer je filipinskog mornara odnio val s jednog broda. Nismo ga našli, nije bilo šanse u tom nevremenu. Mi smo se uvijek čuvali i u neveri bismo zaključali vrata od palube i nema van dok ne prođe. Izlazili smo na obalu kad bi ukrcaj potrajao, ali danas to sve ide vrlo brzo. Znali smo kartati za piće dok nisu zabranili alkohol na brodu, jer se neki nisu s njim dobro nosili, pa su ga zabranili svima. Jednom su nas opljačkali gusari. Sjećam se bonaca na Atlantiku i Pacifiku, ali i spavanja u zaglavljenom položaju između madraca i zida, da te ne baca po kabini dok more valja - priča nam dok pokazuje slike nekadašnjeg života.
Sve je jednostavno ostavio iza sebe i osamio se na otočiću.
- Ništa ne bih mijenjao. Samo struja fali - kaže i dodaje da kabel od struje prolazi baš preko Bapca putem do Pašmana.
- Ali Općina Filip i Jakov ne želi uložiti 500.000 kuna u trafostanicu - ljuti se pomorac.
Drugo je, kaže, sve pet!