Radila sam u Zagrebačkom električnom tramvaju u elektronskom centru na obradi podataka. U toj tvrtki sam provela 35 godina. Nisam se nikad u mirovini zamišljala kako ništa ne radim, jer sam aktivna osoba i uvijek sam imala nekog posla. Još dok sam radila bavila sam se streljaštvom te sam bila voditeljica četiri kulturno umjetnička društva - objašnjava Smiljka Batina (72) iz Zagreba.
POGLEDAJTE VIDEO:
Suprug joj je preminuo prije 16 godina, a ima sina i unuku. No odlaskom u mirovinu shvatila je da financijski ne može podnijeti teret preživljavanja.
- Moja mirovina iznosi 2600 kuna. Smišljala sam što da napravim, pa sam tako silom prilika naslijeđeni roditeljski stan u središtu grada u Vlaškoj ulici pretvorila u apartman. Sada se bavim najmom tog apartmana, a sve poslove vezane uz njega vodim sama. To znači da dočekujem i ispraćam goste, čistim, spremam, glačam perem plahte i ručnike, apsolutno sve što treba. Brinem i o tome da je apartman dobro opskrbljen te da moji gosti imaju puni komfor - objašnjava Smiljka dodajući kako se rijetko umori od takvog ritma.
Naime, svaki dan nakon čišćenja apartmana i posla u njemu odlazi na folklorne grupe na kojima pleše i priprema koreografiju za nastupe. Dan joj traje od osam ujutro do ponoći.
- Baš je neki dan bilo jako teško i sparno vrijeme i jednostavno nisam bila u mogućnosti doći u KUD, nisam se mogla pomaknuti. Nazvala sam ih da im kažem da neću doći, a oni su se šokirali. Tko zna što su mislili da mi se dogodilo. Međutim, iako sam taj dan mislila da neću raditi ništa, doma sam oribala pločice i izglačala sve rublje - objašnjava ova vedra žena dodajući kako joj takav ritam donekle i pomaže da ne misli o drugim životnim nedaćama. Osim što je udovica, sin je u postupku razvoda braka pa se vratio živjeti s njom.
- Nemam luksuz dopustiti si da stanem. Osim što financijski ne bih izdržala mjesec s onom crkavicom od mirovine, psihički mi svi moji poslovi služe kao rasterećenje pa ne moram razmišljati o obiteljskoj situaciji - iskrena je Smiljka.
Prije nego što je uredila apartman, u izdavačkoj kući je prepisivala tekstove i unosila ih u računalo, no zbog slabijeg vida morala je odustati od tog posla. Pomagala je i u nekim odvjetničkim uredima.
- Kako sada stvari stoje, do daljnjega ću morati raditi. Najveća radost mi je kad svojoj unuci mogu kupiti nešto što je veseli, i za taj osmijeh se sve isplati. Znam da sam radila za to, pa mi je sve nekako lakše - zaključila je Smiljka.