Kad sam bio dječak, moj mi je otac, koji je bio lovac, donio mladog jastreba, kratko je bio kod nas, otišao je i nije mi se vratio. Od tada sam stalno razmišljao o tim grabljivicama, čitao sam o njihovu životu, promatrao sam kad bih ih god vidio. U početku nisam puno znao, ali malo pomalo počeo sam ih raspoznavati.
Ispričao nam je to Stjepan Alaber (57) iz Zagrađa kraj Pleternice koji ima neobične ljubimce, s kojima provodi svaki svoj slobodni trenutak.
Pogledajte video: On je šaptač pticama
Nekoliko sokolova i jastrebova njegova su velika ljubav, ali i druge ptice i životinje u njegovu obiteljskom dvorištu kojih nije malo. Stjepana smo zatekli u treningu dva jastreba i jednog sokola.
Nikad me nisu ozlijedili
Zanimljivo je kako on komunicira s njima. Sa sokolom se glasa s kratkim glasovnim zvukovima, a s jastrebovima zviždukom. Na svako njegovo glasanje ptice mu odgovaraju kliktanjem i pogledom. Dolaze mu na ruku, na kojoj je kožna rukavica.
– Rukavicu nosim kako bi im bilo lakše sjesti na ruku, a ne zbog toga što se bojim da će mi u ruku zariti svoje ubojite kandže, nikad to nisu uradili niti su me ozlijedili kljunom – rekao je šaptač sokolovima Stjepan i otkrio da se sokolarstvom aktivno bavi od 2014. godine.
On je među rijetkim sokolarima na području Požeško-slavonske županije i Požeštine. Stjepan je položio sve potrebne ispite za sokolarstvo pred stručnim povjerenstvom Ministarstva poljoprivrede.
- Za smještaj i držanje ptica napravio sam ptičarnike (volijere), a trenutačno imam po jednog mužjaka i ženku sivog sokola i jastreba kokošara te dva sokola križanca. Svi su oni prstenovani, imaju svoj broj i evidentirani su u Ministarstvu poljoprivrede - naglašava Stjepan.
Najviše vole golubovo meso
Za njihovo hranjenje koristi pileće meso, a katkad meso goluba i fazana. Osobito vodi brigu da su ptice u čistom i urednom prostoru, a redovito ih jednom dnevno hrani zdravim mesom koje mora prethodno biti u hladnjaku.
Najviše, kaže, vole golubovo meso i to je njihova hrana, a osjetljivije su od divljih ptica u prirodi. S puno žara i ljubavi priča Stjepan o svojim jastrebovima i sokolima, kaže da nema ptice koja se ne može naviknuti na čovjeka.
– Imao sam jastreba koji je došao iz prirode. Bio je neko vrijeme kod mene i onda je otišao, nije ga bilo 16 dana, pomirio sam se s tim da se vratio u prirodno stanište. I onda jednog dana vidim ga na obližnjem orahu, uzeo sam u ruku pileći batak i nekoliko puta mu zviznuo, doletio mi je na ruku. Nažalost, poginuo je u naletu vlaka - s tugom je ispričao Stjepan i pojasnio da jastrebovi kad love lete dosta niže od sokolova koji odlaze u visinu i poput strijele se obrušavaju na plijen.
Stjepan se priprema od iduće godine primijeniti tehniku umjetne oplodnje kod jastrebova i sokolova, čime će moći povećati populaciju tih ptica i pripremiti ih za odlazak u prirodu jer su ugrožene.
– Obučio sam se za to u Novom Sadu i znam to raditi. I dalje ću nastaviti s treninzima sokolova i jastrebova, odlaziti s njima u prirodu i promatrati ih dok lete i love, no najdraže mi je kad mi u dvorište dođu mladi, posebno djeca, i traže me da im pokažem svoje ptice - kaže Stjepan.