Ipak je živ, progovara drhtavim glasom Saida Kešić (61), sestra davno nestalog joj brata Sajida, dok suznih očiju gleda i jedva iščitava smrtni list u kojem piše da joj je brat, iako živ, umro s danom njegovog nestanka. Golobradi 15-godišnji Sajid Kešić je tog četvrtka 14. kolovoza 1980., kao i obično, otišao u susjedstvo u Kešićima, selu između Prijedora i Banja Luke. Nikad se više nije vratio. Jednostavno je nestao. Roditelji su odmah njegov nestanak prijavili policiji u Prijedore. Pet dana kasnije, u utorak 19. kolovoza 1980.
Sajid je na misteriozan način dospio do Drniša, nekoliko stotina kilometara dalje. Kako o sebi nije mogao reći niti riječi, završio je u splitskoj pa ubrzo i u Psihijatrijskoj bolnici na Rabu, gdje je kao netko nepoznat ostao do danas. Obitelj je odavno izgubila svaku nadu pa su ga prije četiri godine za jedne ostavinske rasprave proglasili mrtvim. Objava naše fotografije ubrzo je promijenila sve.
- Moj mlađi brat Sajid, Sajko smo ga zvali, je nestao prije 36 godina. Potraga nije davala rezultata, pa smo izgubili svaku nadu da je uopće među živima da smo ga čak proglasili i mrtvim. Sve se promijenilo kad smo nedavno u 24sata ugledali fotografiju
bezimenog čovjeka iz rapske bolnice. Mi, braća i sestre, odmah smo se međusobno konzultirali. Rekla sam sama sebi, to mora biti on. Crte lica, oči, brada, sve je sličilo na njega. I eto, policija nam je nakon DNK analize priopćila da je to naš nestali brat. Još sve kao da niti ne vjerujem. Mislim da ću se probuditi i da to sve nije istina jer ga nema i nije bilo punih 36 godina. Sretna sam da smo ga uz vašu pomoć pronašli i da je živ. Tlak mi raste i imam osjećaj da ću eksplodirati od sreće. Jedva čekam da ga što prije vidim i zagrlim. Ovo je nevjerojatno.
Znate što sam svih ovih godina proživljavala. Na ulici bi mi se često učinilo da među prolaznicima vidim njega i da mu netko nepoznat sliči. Sa strahom i zebnjom sam prilazila bliže slučajnim prolaznicima, ali sve je završavalo samo na mojim slutnjama i željom da ga čim prije nađem – priča.