Sestre Šima i Draženka Čuljak su prije 30 godina upale u jamu duboku deset metara i tu provele nevjerojatnih sedam dana , a jedina ‘hrana’ su im bile žvakaće gume i snijeg.
Tada 18-godišnja Šima i 16-godišnja Draženka su 6. siječnja 1985. godine krenule oko 14 sati iz sela Bogodola prema Širokom Brijegu, odakle su planirale otići u Mostar, gdje im je radila majka Radica . Zima je bila jaka, padao je snijeg i bila je mećava.
- Doista je bilo minus 27 stupnjeva . Tako su nam poslije pričali meteorolozi - potvrdila nam je Draženka.
Sestre su
pale u jamu duboku više od deset metara
i u njoj su provele sedam dana i osam noći. Na sebi su imale samo traper jakne, tanku odjeću i čizme.
Otac je mislio da su kod majke, a majka da su ostale kod kuće i da nisu izlazile po tome nevremenu. Mobitela tada nije bilo, a veze su bile loše.
- Prve noći smo se pokušavale same izvući, no nismo uspjele . Čule smo za "bijelu smrt" i što to znači. Nakon neuspjelog izvlačenja iz rupe sasvim smo potonule duhom - ispričala nam je mlađa sestra.
Sa sobom su, kaže, imale tri žvakaće gume , a osim toga mogle su jesti samo snijeg i led.
- Nakon što smo preživjele tu prvu noć, shvatile smo da nećemo umrijeti . Vjerovale smo da će netko naići, da će majka vidjeti da nas nema i poslati nekoga po nas - nastavila je Draženka.
Održala ih je žestoka volja za životom. Smrt nije dolazila u obzir.
- Nisam još bila ni počela živjeti, bilo mi je žao što nisam stigla završiti školu, fakultet, naći posao. A Šima je, opet, uvijek mislila na druge. Bilo joj je žao majke, oca, brata. Mislile smo, pa kako će majka preživjeti gubitak dvoje djece odjednom - i nakon 30 godina osjetio se u njenoj priči žar borbe za preživljavanjem.
I uspjele su. Nakon nevjerojatnog sedmog dana, 13. siječnja, Šimine pozive upomoć je čuo Drago Ćavar Macugić , koji je bio u lovu sa svojim prezimenjacima Radom i Krešom . Drago se prvi spustio u jamu. Kada su mu rekle koliko su dugo u jami, mislio je da se šale. Sestre su završile u bolnici. Obje su ostale bez nogu no danas zahvaljujući protezama žive normalno.
Njihovo se preživljavanje smatra čudom. Njihova je priča obišla cijeli svijet . Cijela tadašnja Jugoslavija skupljala je novac kako bi pomogla sestrama. O njima su u Kanadi htjeli snimiti i film.
Sestre su se odvojeno
više puta sastale sa svojim spasiteljima
, a nedavno su se, po prvi put obje sastale s njima i to u restoranu u Širokom Brijegu. Susret je
bio nabijen emocijama.
- Kako se netko može zahvaliti za život, nemamo riječi, bilo što da kažemo, nikad neće biti dovoljno da ovim ljudima izrazimo hvala - rekla je Draženka.
Plivaju, rone, plešu, voze na motociklu
Sestre su se početkom 1990-ih preselile u Kanadu. Draženka ima sina (12) i radi u Hyundaiju, a u slobodno vrijeme može ju se pronaći u gimnastičkoj dvorani. Šima se udala i radi u organizaciji koja pomaže invalidima. V oli ići u vožnju motociklom sa svojim suprugom Milom. Pronašle su i novi hobi ronjenje. Sretne su što su u životu dobile drugu šansu.
Svaka ima nekoliko medicinskih proteza
, čak i za štikle ili za plivanje, pa jedva da itko primjećuje njihovu invalidnost. Štoviše, često im čak kažu da imaju lijepe noge, jer one itekako paze na svoj izgled. Ljudima koji su im izrađivali proteze detaljno su objašnjavale kako moraju izgledati, a redovno lakiraju i nokte na njima.
- Imamo drugu šansu u životu, želimo doživjeti više, vidjeti više, raditi više nego što smo ikad mislile da ćemo. Život je prekratak, nemamo dovoljno vremena za sve što bismo htjele - kažu sestre.