Prije Oluje Porečanin Marin Žužić (59) bio je pripadnik specijalne postrojbe Bak Istra u Poreču. Kad se saznalo da se sprema najveća vojno-redarstvena operacija, odmah se s istomišljenicima našao u Udruzi dragovoljaca Domovinskog rata u Poreču gdje je bez dvojbe pala odluka da se ide u borbu.
- Ta akcija bila je kao kraj priče koji je samo trebao točku za završetak i zbog koje sam još 1991. godine krenuo u rat za oslobađanje svoje Hrvatske. U Rijeci je oformljen dragovoljački vod i znao sam koja će mi biti zadaća, ali, priznajem, nisam bio svjestan što će me sve čekati. Sve do Ličkog Lešća bio sam dio 154. brigade, a od tada smo se po zapovijedi odvojili i krenuli naprijed u čišćenje - prisjeća se Žužić Oluje.
''Neprijateljske snage imale su nas na dlanu''
Nakon obavljenog zadatka cijeli je vod čekao 154. brigadu kako bi čuli koji ih novi zadaci čekaju. Žužića je tako dopalo da zajedno sa svojim suborcima osigurava i čisti teren za Hrvatsku vojsku.
- Najgori trenutak u toj borbi bila je pogibija prijatelja i kolege Stipana Liovića. Isprva, kad je pao licem okrenut prema zemlji, nismo znali je li živ ili mrtav. Zbog nepristupačnog terena i stalnih rafala neprijateljske vojske po nama nismo mu mogli prići i izvući ga. Nažalost, naš Stipan je poginuo. U toj travi u kojoj sam bio sa suborcima neprijatelj je čak punih devet sati ‘tukao’ po nama iz svog raspoloživog oružja. Najveći problem bio je taj što smo mi bili smješteni u dolini, a neprijateljske snage u šumi iznad nas, iz koje su sve nas imali kao na dlanu - kaže Žužić.
Neprijatelj se s njima, svjedoči, doslovce satima poigravao, a snajperisti su ih u jednom trenutku pokušali čak i zarobiti.
- Snajperist te doslovce prikuje na zemlju tako da se ne možeš maknuti i na taj način osiguravaju ostalima da nas uhvate žive. Većina nas je posljednji metak za svaki slučaj ostavila u cijevi. Za sebe, kako nas neprijatelj ne bi žive uhvatio. I ja sam ostavio metak da si okončam život - priznao je Marin Žužić. Prije odlaska na bojišnicu s koje nije znao hoće li se uopće vratiti ostavio je suprugu, teškog srčanog bolesnika.
- I naš sin, koji je tada imao samo 22 godine, prošao je kao dragovoljac pravi pakao u Osijeku. Zahvaljujući mojoj ekipi, suborcima, kolegama i braći po oružju za cijeli život uspio sam se vratiti ženi i sinu. U Pazinu su nam 25. kolovoza priredili veličanstven doček. Došao je i general Ivan Čermak te pitao za naš vod, a na kraju nam je čestitao - prisjetio se na kraju Žužić.
Dok mu pogled luta u daljinu, čvrstim glasom, punim ponosa, govori kako onaj tko je jednom vojnik ostaje vojnik zauvijek.
- Da treba, ponovno bih branio zemlju od neprijatelja, i to po cijenu vlastitog života - kaže Marin Žužić.
Knjiga o 'Oluji'
Istinita svjedočanstva heroja 'Oluje' uz autentične fotografije iz privatnih albuma.U prodaji je na svim kioscima Tiska i na Mondo web shopu po cijeni od 49,90 kuna.