Koliko god me HTV-ov sportski komentator Slavko Cvitković znao nasekirati dok bih ga slušao kako prenosi, toliko sam shvatio da mi nedostaje u posljednje vrijeme, kad ga nema na ekranima. Nekako sam se navikao na Cvika i njegov “vjetar u leđa”...
- Nema me otprilike četiri tjedna, pripremam 75-minutnu emisiju kojom ćemo popratiti dvadesetu godišnjicu pogibije Dražena Petrovića.
Express: Imaš još dvije godine do penzije, dug staž na televiziji, idemo malo o tome.
Ne mislim tražiti nikakav drugi posao u te dvije godine, a mislim da ću nastaviti raditi i kad odem u penziju. Mentalno se dobro osjećam. Recimo, prijenose košarkaške Eurolige da imam slobodne vikende koje ću provoditi na obožavanom Japetiću. Da, dugo sam na televiziji, ide 41. godina, od toga sam 38 u radnom odnosu. Nakon Münchena ‘72’ primila me Milka Babović, tada je sportsku redakciju, zajedno s organizatorima i redateljima, činilo desetak ljudi. A radili smo u dvije sobice u baraci u Bianchinijevoj ulici. Ta baraka još postoji.
Express: Rijetki znaju da si se aktivno bavio košarkom.
Da, igrao sam za karlovački Željezničar, ‘67’ i ‘68’ bili smo juniorski prvaci Hrvatske. Za Lokomotivu je tada igrao Franjo Luković, za Zadar Mišo Ostarčević, tek toliko da dobiješ ideju. Sa svojih 190 cm igrao sam centra, ali sam bio ljevak, i dok su suparnici shvatili što se događa, već je bilo poluvrijeme... Prešao sam i u seniore, ali tada je već klub počeo raspadati. A mene bi trener Mile Mamula stavio da čuvam Plećaša ili Giergiu, uz konstruktivni savjet ‘napravi pet faulova’, i nije išlo. Paralelno sam igrao košarku, pisao za Karlovački vjesnik, bio sam na radiju kod Ive Tomića, bio sam dopisnik Večernjaka, stalno na putu između Karlovca i Zagreba, i redovito sam studirao - tada se nekako sve stiglo. Aha, izvještavao sam s utakmica koje sam i igrao, klasični sukob interesa, jednom sam napisao nešto što se ljudima u klubu nije sviđalo, pa su me suspendirali.